Plesna scena.hr

U beskonačnoj petlji vergla

39. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 1. – 12. lipnja 2022.: Compagnie Maguy Marin, Maison des Arts et de la Culture de Créteil, May B, kor. Maguy Marin

• 
  
  Početak 39. Tjedan suvremenog plesa, očekivano je ostao pod snažnim dojmom May B, znamenite predstave francuske plesne umjetnice Maguy Marin koja i danas, nakon četrdeset godina, potvrđuje status antologijskog kazališnog djela. Plesni teatar duboko usidren u tamni, nedefinirani becketovski prostor životnog apsurda (okidač je bila Beckettova drama Kraj igre) dirljiva je posveta ljudskom rodu, više ili manje umješno oblikovanom iz gline, čiji se prah trusi pri svakom koraku i pokretu. I ako se Nižinski osjećao Božjim klaunom, ovdje je riječ o Božjim bufonima, djetinjastim starcima deformiranih tijela; bićima zaigranim, svadljivim, zbunjenim, znatiželjnim, prestrašenim, patetičnim, bedastim, pakosnim i u konačnici: ljutitim na svoga tvorca, koji negdje nevidljiv, nedohvatljiv iz gornjeg kuta podastire stazu svjetlosti po kojoj treba kročiti dalje i dalje.
  
  Predstava je dvostruko uokvirena: dvjema pjesmama Franza Schuberta Der Leiermann i Der Doppelgänger te početnom rečenicom Beckettove drame, koju izgovara jedan od izvođača: „Finished, it's finished, nearly finished, it must be nearly finished.“ Der Leiermann / Verglaš (1827., jedna od pjesama iz ciklusa Die Winterreise / Zimsko putovanje na stihove Wilhelma Müllera) je neka vrsta uvertire koja se sluša u potpunom mraku, i iako vjerojatno većina publike ne zna tekst, kao da glas to opipljivo crnilo (scene) prožima nekom toplom i fatalnom tugom. Pjesma (otkrila sam kasnije) priča o starom verglašu koji stoji na zimi, bos na ledu, i okreće svoj vergl, čiji zvuk nikada ne prestaje, iako ga nitko ne sluša i njegov tanjurić ostaje prazan. „Čudni starče, mogu li s tobom?“ i „hoćeš li i moju pjesmu zavrtjeti na verglu?“ pita (se) na kraju pjesnik.
  
  I onda u opće tamno sivilo, u gegajućem, ali preciznom ritmu koraka, uzdisanja i neartikuliranog gunđanja sivi ljudi pune scenu. Djeluju poput logoraša. Njihove cipele ostavljaju sive tragove na podu, koji će uskoro, u zamahu igre, izgubiti obrise i sve ostaje prljavo sivo, kao i njihova odijela i lica-maske groteskno naglašenih detalja. Vukući noge nevjerojatno precizno cupkaju u ritmu i prostoru pa stanu, da bi na oštar zvuk zviždaljke nastavili svoj „zatvorski krug“. Ti igoovski jadnici, srednjovjekovni bufoni, logoraši, beskućnici, izbjeglice, gubitnici pogrbljeni pod teretom života, zajednički proživljavaju mijene. Grubo, strasno i dirljivo troše se u obrascima života, čas uzbuđeni, pa onda depresivni, čas podijeljeni, posvađani pa opet skupa.
  
  Predstava je čvrsto i precizno strukturirana, a grupa, kor kao jedan protagonist u deset tjelesnih inačica, koji se skuplja, širi i raspada, pronalazi stalno nove transformacije, ali samo u smislu varijacija na temu. S vremenom likovi dobivaju na individualnosti, kroz osobni detalj i kostim, a pojavljuje se i pokoji rekvizit, kao invalidska kolica, štrik oko vrata, koferi. Koferi ostaju simbol tog stalnog putovanja, kako onog životnog tako i raznih vrsta migracija, svojevoljnih ili prisilnih. Iznimno je dojmljiva dijagonala grupe, koja se polako, kroz iscrpljujuće repeticije i male narativne detalje koji se na trenutak izdvajaju, osipa, da bi na kraju ostao tek jedan čovjek s koferom. Pritom se neprestano (kao na starčevom verglu?) vrti Jesus' Blood Never Failed Me Yet, skladba Gavina Bryarsa (1975) koja u beskrajnom loopu ponavlja snimku pjevušenja refrena gospela jednog beskućnika (koja je slučajno zabilježena nekim drugim povodom). To dugo i beznadno putovanje unutar praznog prostora crne kutije (a svi putevi, pokušaji izlaska vode nazad u nju), kao i nestajanje pojedinaca iz grupe ne mijenja osnovni, prkosni stav spram Onog gore.
  
  Der Doppelgänger / Dvojnik (iz ciklusa Schwanengesang / Labuđi pjev, 1828.) vraća nas u mrak, drugoj Schubertovoj pjesmi, skladanoj na Heineove stihove u godini skladateljeve smrti. A riječ je o motivu iz zone sumraka: pjesnik na zgrčenom, očajnom čovjeku koji stoji kraj kuće iz njegovog nježnog sjećanja, najednom, pod mjesečinom, prepoznaje – svoje lice.
  
  Putovanje (na mjestu) s Maguy Marin uistinu priziva prazninu svijeta i smisla u kojoj su zaglavili Beckettovi antijunaci Hamm i Clov. I ne samo oni. Autorica je motiv umnožila u nove ali jednako tužne tjelesne odraze, razigrala ih i smirila, pronalazeći beskonačnu petlju između ljudskih, naših, dubinski uznemirenih vremena i svjetova, za koje se nadamo da još uvijek nisu gotovi. Na Beckettov mračni „must be“ Marin ostavlja malo osvjetljenog prostora: „maybe“.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 17. lipnja 2022.
  
  May B
  koreografija Maguy Marin i plesači
  oblikovanje svjetla Alexandre Beneteaud, kostimografija Louise Marin, izvorna glazba Franz Schubert, Gilles de Binche, Gavin Bryars
  koproducenti Compagnie Maguy Marin, Maison des Arts et de la Culture de Créteil

Piše:

Maja
Đurinović