Studio za suvremeni ples svojom je novom predstavom, premijerno izvedenom 18. lipnja 2022. u Centru mladih Ribnjak, otkrio još jedan neobičan, ali moguć i kvalitetan prostor za plesne izvedbe. Naime na krovu Centra postavljena je otvorena pozornica koju nadvisuje okolno drveće, što u ovim sparnim lipanjskim danima publici itekako olakšava praćenje ponuđenog sadržaja. Sama premijera zamišljena je u tri cjeline. U prvom dijelu, kroz kratki desetominutni film Suma Summarum upoznajemo članice ovogodišnjeg podmlatka Studija za suvremeni ples, kao i koreografkinju Niku Disney i skladateljicu Darju Janošević. Sasvim nenametljivo, kroz dosjetljivu montažu snimatelja Matije Kralja Štefanića, tijela plesačica se rastavljaju i ponovo spajaju po različitim simetrijama i u različitim kombinacijama slijedeći ideju koreografkinje, kao prisjećanje na dijelove prostora koje više ne zauzimaju i istovremeno kao stvaranje novih transformiranih tijela koja nastaju kombinacijama dijelova više plesača po raznim osima simetrije.
Nakon tog uvodnog dijela mnogobrojna se publika smjestila na jastučiće i sjedalice na terasi, između dvije krovne konstrukcije koje su nadsvodile reflektore. Tu su izvođačice i isti autorski tim izveli Murmurations, plesni rad koji za razliku od filma koji cjepka izvođače, dovodi plesače u suodnos u kojem je svaki pojedinac dio veće cjeline. Tako se tijela plesačica poput zrnaca pijeska nošenih valovima nadovezuju jedna na drugu. Taj dojam pojačava izvrsna glazba Darje Janošević te kostimi boje pijeska iz fundusa ansambla. Mladu koreografkinju, diplomanticu nastavničkog smjera akademije u Amsterdamu, Niku Disney izabrali su članovi Studija na osnovu otvorenog poziva mladim koreografima. Takav potez pokazao se kao plodonosna ideja jer je mlada umjetnica pretopila svoju plesnu zamisao u pitku koreografiju uravnotežene forme. Izmjenama kanona i unisonih dijelova mlade su plesačice velikim entuzijazmom prenijele ponajbolje dijelove istraživanja koje su provele kroz proces propitkivanja u kojoj mjeri pojedinac pronalazi sigurnost i udobnost u skupinama te u koliko je podložan njihovim utjecajima.
Svakako je za dio čarobne, fluidne atmosfere bio zaslužan Tomislav Maglečić koji je svojim majstorskim svjetlosnim dizajnom podcrtao ideju koreografkinje. A Studio je ponovnim pokretanjem podmlatka osigurao bazen izvrsnih mladih umjetnica od kojih će neke nastaviti školovanje, a neke zaplesati i na idućoj premijeri.
Naposljetku, treći dio večeri bio je rezerviran za Magije, odnosno neku vrstu improvizacijske reinterpretacije temeljene na originalnim plesnim sekvencama. Članovi Studija za suvremeni ples sami kažu da su „transponirali originalni pokret iz predstave i koristili je za neku novu viziju plesne magije na sceni“. Predstava je bila premijerno izvedena u koprodukciji s HIPP-om na 37. Tjednu suvremenog plesa, no zbog uvjeta uzrokovanih pandemijom vidio ju je relativno mali broj ljudi. Stoga je ponovljena izvedba bila prava prilika da se predstavi većem dijelu publike.
Plesni film Magije snimljen je 1966. u Beču u koprodukciji austrijske i hrvatske televizije, a Studio je koreografiju Ane Maletić te godine premijerno izveo na sceni HNK-a u Zagrebu. Jelena Mihelčić u svojem tekstu o počecima hrvatskog plesnog filma, i Magiji (u knjizi Maje Đurinović, Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić, životopis) navodi: „U Magijama Maletićeva u umjetničkoj praksi radi na vlastitim teorijskim istraživanjima, arhetipovima plesa, konkretno plesom u religijskim i magijskim ritualima. Tri su scene u filmu koje slijede tri magijska obreda, prva prikazuje ritual izlječenja, druga neku vrstu preobraženja ili ritual iskupljenja, dok treći prikaz ukazuje na ekstatično dozivanje kiše. Svim scenama provlači se motiv vrača / svete osobe / šamana, u prvoj je prisutan u koreografiji, u drugoj vidimo samo krupni kadar njegova lica koji se pretapanjem pojavljuje i nestaje na početku i na kraju scene….“. Naravno adaptacija za drugi medij te rezanje i montaža kadrova donijela je promjene kako u prostornoj tako i u vremenskoj dinamici predstave jer je napetost koju doživljavamo na snimci bila naglašena upravo takvim režijskim postupcima: „U prvoj sceni rituala iscjeljenja sudjeluje vrač, četiri plesačice i bolesnica. Scenu otvara detalj vračevih očiju te nagli odzoom na sjedećeg vrača u srednjem planu. Tim je filmskim prizorom u najužem smislu, jer njega je nemoguće postići na sceni, na samome početku istaknut izrazit značaj vrača u obredu iscjeljenja, jer on je taj koji treba otjerati bolest iz tijela oboljele. Najučinkovitijim filmskim šokom gledatelj je zbunjen u smislu prostorno-vremenskih odnosa pa osoba u kadru dobiva nadnaravne karakteristike. Naglim odzoomom, ponovno vrlo neprirodnim postupkom, u realnosti gotovo nemogućim, neugoda i napetost se povećavaju, a vrač je sada stavljen u širi kontekst, vidimo ga kako sam započinje ples označavanja teritorija na kojemu će se desiti ključna radnja te scene. Srednji plan omogućuje da mu vidimo cijelo tijelo, uglate ruke i brze rotacije nogu iz kukova, poskakivanje na jednoj nozi, ali izrazitu prizemljenost i koncentraciju. Rezovi na predtakt prate brzi glazbeni tempo, skrećući pažnju na udaraljkaški predložak Mauricea Ohane. Bubanj, temeljni vračev instrument, nikada se ne vidi u ovom ritualu, ali je njegova prisutnost istaknuta ritmičnim montažnim postupkom. Kako vrač u ritmu mijenja frontu tako je prati i svaki novi kadar, uvijek ga prikazujući s prednje strane, u bližem planu, tako da mu vrlo dobro vidimo lice kao i položaj ruku, koje su uvijek čvrste i geometrijski čiste. Jasno je kako se priprema za radnju kakva iziskuje snagu i koncentraciju.“
Čitajući izvrsnu analizu Jelene Mihelčić, kao i gledanjem plesnog filma jasno je da je Ana Maletić nastojala podcrtati religijski obred jasnom geometrijom pokreta, odsječenim gestama te repeticijama kretnji uz veliku mišićnu napetost i izražajnost te raznolikost u kvaliteti pokreta pojedinim dijelovima. Ona također analizira i kostime na snimci: „Zbog i dalje crno-bijele tehnike, iako je do 1966. televizija u boji već ušla u uporabu, kostim se svodi na tamne trikoe sa svijetlim prugama, i obrnuto. Pruge su na prsima i trbuhu te apstraktnije ukazuju na kostur, točnije rebra, motiv često ocrtan na tijelima plesača, u ilustracijama i fotografijama plemenskih rituala. Vrač pak na prednjoj strani trupa ima dvostruki oblik romba, koji vizualno 'uvlači' u njegovo središte, centar tijela.“ U tekstu Jelena Mihelčić spominje i scenografiju napravljenu od pletene trske koja je naglašavala geometrijsku arhitekturu nastalu stalnim ponavljanjem uzoraka.
Odlučivši se na obnovu Magija u smislu suvremene reintepretacije kinestetičkog teksta članovi Studija imali su prilično zahtjevan zadatak ustrajati u snazi i koncentraciji predstave te iskoristiti zadani plesni materijal, a istovremeno zadržati plesni izraz i suvremene tehnike kojima barataju. Odlučili su se stoga na metodu strukturirane improvizacije u kojoj su preuzeli originalnu strukturu od tri dijela, smisao koji je autorica željela prenijeti i prostorne odnose, a da sami razrađuju pojedine sekvence iz koreografije. Tako su na primjer prisutnost vrača u predstavi kroz veliki kadar njegovog lica zamijenili nasumičnim hodom na prstima uz fiksiranje publike; Branko Banković preuzeo je karakteristične pokrete vrača, Martina Tomić repetitivno podizanje s poda bolesnice, a Ida Jolić i Ana Mrak izmjenjivale su se u igri karakterističnim kretnjama iscjeljenja i prizivanja kiše. Cijela reinterpretacija bila prilično slobodna – improvizirana glazbena pratnja Alena i Nenada Sinkauza koja aludira na neke neodređene evidentno folklorne elemente, svojom je fluidnošću sasvim različita od originalnog udaraljkaškog predloška Mauricea Ohane koji podsjećao na indonezijske motive.
Svojim je zamršenim glazbenim slogom poticala inače izvrsne izvođačice Anu Mrak, Idu Jolić, Dinu Ekštajn i Martinu Tomić te Branka Bankovića na repeticije, koje su mjestimično predugo trajale, a iz same koreografske strukture nije baš bilo razvidno pripadaju li one originalnom koreografskom predlošku ili su dio istraživanja. Niti izbor kostima nije pridonio prenošenju obrednog, jer tim nasumičnim izborom osim praćenja ideje monokromatike nije bilo dizajnerske poveznice te je ostavljao dojam improvizacije. Možda se obzirom na značaj Ane Maletić koja nam je osim koreografske baštine ostavila i školu koja nastavlja njezinu tradiciju, moglo studioznije pristupiti svim elementima koreografije. Nekako je ostalo visjeti u zraku pitanje ne bi li bilo bolje da su se plesači odlučili izvesti originalnu verziju i prepustiti je prosudbi ovog vremenskog trenutka, te nakon toga ponuditi svoju razradu što bi gledateljima bilo daleko zanimljivije. Stoga su članovi Studija i nehotice ostavili prostor za mogući novi susret s Magijama, za nesumnjivo izazovno i zanimljivo sučeljavanje prošlosti i budućnosti ansambla.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 1. srpnja 2022.
