Jedan od općih pojmova koji slikovito dočarava suodnos čovjeka s okolinom, a kojim se može naznačiti i stanje uronjenosti i izdvojenost pojedinačnog jest otok. Neovisno slažemo li se s Rankom Marinkovićem da je svaki čovjek otok ili s Hemingwayem da nijedan čovjek nije otok, dvije izvedbe s ovogodišnjeg 39. Tjedna suvremenog plesa korjenito ulaze u skalu nijansi između dviju spomenutih opreka. Kroz razlaganje suodnosa čovjeka s okolišem na različite načine obje izvedbe dotiču se nade i srama, dvaju važnih, možda i pirmordijalnih psihičkih kategorija u antropološkim pitanjima iskustva ljudskosti. Temeljna dramatska usporedba ukazuje da dvije izvedbe ne mogu biti različitije u formiraju izvedbenih krajolika, po određenju scenskih postavki kao i po modelu uključivanja gledatelja u ideju izvedbe identiteta. Srodnost je moguće pronaći u autorskim namjerama, obje zalaze u područje krajnjeg ili ishodišnog smisla koji motivira generičku ulogu umjetnosti u društvu.
Predstava francuske skupine Sine Qua Non Art (izvedena 3. lipnja), kao što sam naziv Out of the Blue govori, otvorena je iznenađenju, različitim vidovima strukturnog aktualiteta same lokacije. Prema temeljno postavljenom konceptu, koreografiji i scenografiji autorskog dvojca Christopha Bérangera i Jonathana Pranlas-Descoursa izvedba se osim kroz suradnju s izvođačima (Yasminee Lepe, Hea-Min Jung, Yohann Baran, Marius Moguiba), gradila kao prostorno-specifični proces i lokalizacija zajedništva publike i izvođača u duhu mjesta i trenutka. Pripreme su se sastojale i od četverodnevnog istraživačkog rada s akterima lokalne plesne scene te su na kraju u ZPC-u u posebno dojmljivoj tematskoj sekvenci poput živih skulptura nastupili domaći plesači (Selena Beram, Marin Lemić, Dora Kokolj, Lara Frgačić, Jelena Pokrovac, Ivana Vojnić Vratarić i Irena Boćkai). Realizirana u horizontalnoj dinamici i s naglašeno istaknutim pitanjima kolektiviteta, u razvedenoj liniji obilaska vanjskog i unutarnjih prostora objekta ZPC-a poput putovanja kroz različite zone izvedbenih materijala, predstava sačinjena od arhipelaga zasebnih izvedbi jest ujedno instalacija. Svako od zasebno konstruiranih područja u kojima je postignuto vizualno prožimanje tijela sa scenografskim okruženjem formira predio visokog simboličnog naboja.
Solo dionice usputno su izvedene iz biografskih tematskih elemenata no u simboličnim koreografskim portretima pozornost je većim dijelom posvećena izgradnji kulturno uvjetovanih identiteta, ekološkim pitanjima i politikama te transkulturalizmu. Sudbinske aspekte eko-sustava „kojeg nagrizamo ili nastojimo sačuvati, ali i nadalje uživamo i trošimo s velikom radošću“ kako stoji u najavi, odražavaju naslovi tematskih dionica Maybe We'll see...(Hea-Min Jung), The Lethal Water Gallery (Yasminee Lepe), Khrysos vs. Solar Radiation (Marius Moguiba), Redflesh Reflection (Yohann Baran), a u dramaturškom smislu njihov poredak nije obvezujući, pa je i publika prvotno bila podijeljena u dvije grupe od kojih svaka slijedi drugačiji raspored. Mjesto izvedbe tretira se poput osvojenog područja, teritorija punog eksploatacijskih namjera i kulturne konfrontacije, a u krajolicima tijela kristaliziraju se posljedice kolektivne aktivnosti i društvenih interakcija na putu prema oslobođenju. To su pustare ispunjene zlatnim grumenjem ili simboličnom rijekom neonskog svjetla otrovne vode ili digitalna nigdina geometrijskog uzorka u kojima su tijela omotana vanjskim obilježjima, kojih se nastoje osloboditi, koja nastoje razmijeniti. Kostimografskim atributima vizualno povezanima uz prisilne ne/mogućnosti prostora, plesačima su postavljeni naizgled jednostavni izvedbeni zadatci uz gradaciju visokog izvedbenog napora poput ispijanja litre vode u kontinuiranom tijeku ili mukotrpnosti borbe izbavljenja, bilo iz masivne zlatne kule sačinjene od folije, bilo iz žrtvenom krvavo crvenom bojom označene haljine-cijevi.
Plava, rupičasta zastava poput morskog vala oplahuje početak, a simbolička tvar motiva životvorne vode, ponajprije pitke vode kao ključnog problema antropocena, razvedena je u više semantičkih tijekova od pitanja vrijednosti i novca do potrebe za pročišćenjem, čemu pridonosi i obredna prisutnost tamjana. Uvodni solo, gestom razvijanja zastave na krovu zgrade ZPC-a u duhu političke deklaracije odabranog mjesta i inauguriranja mjesno uvjetovane zajednice proizvedene umjetničkim događajem, u završnici se potvrđuje kao evokacija parole Jeana Fabrea „My Only Nation is Imagination“ (naziv izložbe održane u Studio Trisorio, Napulj, 2017.). Ona zadobiva uobličenje u frenetičnoj atmosferi sudioništva publike i plesača koji se miješaju jedni s drugima te zajednički na zidove postavljaju plakate sa simboličnim prikazom tabletice Hope, izvanvremenske panaceje, a zatim i povezuju u impulzivnoj radosti neformalnog plesa.
U suprotnosti s ovom metodologijom, predstava Shamebox bugarskog tandema, autora i izvođača Ive Sveshtarove i Willyja Pragera, ujedno dobitnica nacionalne nagrade Icarus za najbolju predstavu 2018. godine, klasično je zasnovano scensko zbivanje smješteno u crnu kutiju čiju komornu atmosferu izgrađuje fizička energija dvoje autora, premda izražajnost pokreta većim dijelom nosi umjetnički nadmoćniji, ženski dio tandema. Shamebox (izvedena 9. lipnja) donosi tematizaciju srama u pokušaju da se obuhvate i prožmu perspektive svojevrsnog izvođačkog egzibicionizma i gledateljskog voajerizma. U prvom dijelu satkana od nenarativnih, fizičkih elemenata infantilne, seksualizirane igre dvoje čulnih radoznalaca zamrljanih ispljuvcima i ostatcima organskih tekućina poput mlijeka i jaja, u drugom dijelu odigrana kroz solo dionice u kojima digitalni antijunaci jedno drugome posuđuju glasove dok ih promatramo kako sudjeluju u cybersex konverzaciji s trećim osobama, ova izvedba izaziva tjeskobnu mješavinu podvojenih osjećaja, pobuđujući povremeni smijeh i povremenu gadljivost ako ovi osjećaji točno lociraju emocionalni doživljaj apsurda. Motivacije pokreta se ishode iz grčevite statike tremora, bazičnog impulsa autonomnog živčanog sustava podešenog na ne-mirovanje, na tenziju i neugodnost. Kroz narativni segment uvrnutog sex textinga popraćenog mučilišnim rekvizitima poput bušilice i miksera provlači se mitski modalitet biblijske igre zavođenja između zmije i žene, a sram postupno poprima značaj primordijalne motivacije okrutnosti.
Nažalost, zakriven pretjeranim naglašavanjem grotesknih seksualnih aluzija, ovaj smisao ostaje sputan spletom nižih vibracija, ne uspijevajući doista iskoračiti izvan autoreferencijalnog okvira ugode i neugode izvođača uživljenih u uloge afektivnih igračaka za volju publike. U fizičkim i virtualnim domenama reprezentacije njihova izvedbenog erosa, otvoreni iskazi okrutnosti zazivaju kritičku refleksiju promatrača no u izravnom završnom obraćanju publici putem songa, ona naprasno splasne nasukana na rudimentarnu verbalnu izjavu ljubavi. Ljubavi – kao nečega potrošenog, poput jedne od onih stvari koju je dvoje uživatelja u lokanju i bljuckanju mlijeka upravo bez mjere konzumiralo. Publika poslužena pozamašnom dozom cinizma i znatno manjom dozom humora teško će i sama umaknuti sramu zbog čina frivolnog virenja u Pandorinu kutiju ljudskog mraka i tako na vlastitoj koži osjetiti udar kritike. U komornoj atmosferi teatarske crne kutije fenomeni emocionalne plošnosti suvremenog društva poput forsirane intimizacije i nezasitne seksualnosti rastvoreni na ovaj način, ostavljaju nezasićenost želje za elanom stvaralačkog uzdizanja.
Vratimo se motivu otoka ili, ovdje točnijem terminu, krajobraza tijela – tijelobraza, prema terminu bodyscape povjesničara umjetnosti Nicholasa Mirzoeffa, skovanom za skupove znakova u reprezentaciji postmodernog fragmentiranog tijela raščlanjenog na niz metaforičkih značenja nad kojima umjetnik nema potpunu kontrolu, nego ih samo može nastojati ograničiti upotrebom konteksta, okvira i stila. Upravo u snažnoj koncentraciji različitih izražajnih poetika koja pridonosi brzom rasplinjavanju doživljajnog intenziteta leži zamka površnosti predstave Out of the Blue. Međutim, za razliku od Shameboxa ona uspijeva obradovati pozitivnim nagovještajem nade i mogućnosti generiranja novih predjela zajedništva.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 8. srpnja 2022.
Out of the Blue
koncept – dizajn: Christophe Béranger, Jonathan Pranlas-Descours
realizirano u bliskoj suradnji s: Hea-Min Jung (Kr), Marius Moguiba (RCI), Yasminee Lepe (Chl), Yohann Baran (Fr), Vincent Clavaguera (Be) (en 2022), Lucille Mansas (Fr), Colas Lucot (Be), Sarah Deppe (Be)
dramaturgija Georgina Kakoudaki (Gr), video/tehnika Olivier Bauer (Fr), administracija / produkcija Denis Forgeron Difuzija, Roxana Ghita, fotografije & video Lucie Gagneux
Shamebox
ideja i realizacija Iva Sveshtarova, Willy Prager
savjetnici Nelly Miteva, Mira Todorova, glazba Emilian Gatsov – Elby, fotografije Boryana Pandova, asistentica Elena Boto,
izvode: Iva Sveshtarova, Willy Prager
organizacija “Б brain С store П” project i DNK – prostor za suvremeni ples i izvedbene umjetnosti
