Plesna scena.hr

Putovanje kroz Druge

13. Festival Perforacije, Zagreb, 29. lipnja – 3. srpnja 2021.: Vesna i Vlasta, Prema dostojanstvu (starenja), autorice i izvođačice Vlasta Delimar i Vesna Stilinović

• 
  
  Sociologinja Marija Geiger Zeman u tematskom broju časopisa Treća posvećenom feminističkoj gerontologiji 2014. godine (br. 1-2, vol. XVI) bilježi da je značajan poticaj i doprinos razumijevanju starosti dala Simone de Beauvoir, koja je odlučila progovoriti o toj „sramotnoj tajni koju nije prikladno spominjati“ u svojoj studiji o starosti (Starost / La Vieillesse) iz 1970. godine. Za zajedničko putovanje kroz osjećaj starosti Vlasta Delimar (66) odabrala je prijateljicu, glumicu Vesnu Stilinović (77) kako bi se kroz njezine godine susrela s vlastitima, i time je performans strukturiran dvočinski. Najprije slušamo / gledamo Vlastinu priču snimljenu off zvukom i praćenu na videozidu fotodokumentacijom, odabranim fotosegmentima njezinog umjetničkoga života, no jednako tako i privatnoga, koji su obilježila trojica umjetnika, supruga, partnera: Željko Jerman, Vlado Martek i Milan Božić (Jermanova elementarna fotografija, Martekova elementarna poezija, Božićeva elementarna ljubav), te dijete (djevojčica Dolina, sada djevojka). Kroz naraciju i fotografiju pratimo njezin životni i umjetnički put, što je sve izvedbeno, kostimografski označeno izlascima na pozornicu – svaka životna postaja pojedinim kostimom. Tako u jednome trenutku umjetnica uz off priču izlazi na scenu u svome votivnome ružičastome kostimu koji je obilježio njezine performanse devedesetih godina, a koji je uvela u performansu Zrela žena (Tjedan performansa Javno tijelo, Zagreb, 1997), i koji će u kasnijim performansima i fotografijama varirati u ružičasto-crnoj varijanti (ružičasti gornji dio kostima i crna suknja).
  
  Kostimografske izlaske prema životnim postajama umjetnica je zaključila izlaskom na scenu polunaga, u plavičastim pelenama za starije i u zelenoj vunenoj kapi, što je česta slika onemoćalih osoba u domovima za starije i nemoćne. Ujedno prikazan je i segment filma u kojemu je umjetnica fotografije, izbor od četrdeset radova nastalih kroz četrdeset godina njezina djelovanja, zakopala na vlastitom imanju u Štaglincu, što je dokumentirala u videoradu Intimitet (2021). Navedeni je film dio projekta Diptih: iz ljubavi u ljubav, koji je osmislila kao dokumentaciju razdoblja vlastitoga djelovanja od kraja sedamdesetih do 2020-ih godina. Drugi dio diptiha, ističe umjetnica, zamišljen je kao nastavak djelovanja u 2020. godini s novim radom Tišina živih skulptura u tišini oštećenih kuća, što ga je izvela s partnerom Milanom Božićem kao re-enactment performansa Desimbolizacija – riječ je o umjetničinu drugom performansu što ga je 1980. izvela sa Željkom Jermanom.
  
  Dakle, dok se prvi čin odnosi na Vlastu Delimar, drugi čin koncentrira se na glumicu Vesnu Stilinović (obje su kroz sva tri čina prisutne na pozornici; Vesna u bijeloj halji nalik prozračnoj spavaćici sjedi na stolcu) da bi u završnom zajedničkom činu razgovarale o vlastitom radu na predstavi-performansu, kako žanrovski određuju izvedbu s obzirom na to da je Vlasta umjetnica performansa a Vesna glumica. Kako doznajemo iz opisa performansa-predstave, Vesna Stilinović, akademska glumica, „vodi nekoliko dramskih radionica u Dramskom studiju Teatra na Trešnjevci. Cijeli je život (od svoje šesnaeste godine) provela kao glumica, prvakinja Hrvatskog narodnoga kazališta u Varaždinu, a dramskom se pedagogijom bavi više od dvadeset godina. Dio svoje karijere bila je i redateljica na Hrvatskoj televiziji. Diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.“ Što se tiče njihove zajedničke osobne priče, umjetnice povezuje činjenica što je Vesna sestra Mladena Stilinovića, umjetnika s kojim je Vlasta Delimar počela surađivati u doba Grupe šestorice autora (od zagrebačkih sedamdesetih). Uvod u njihovu zajedničku izvedenu priču umjetnice su označile i izložbeno u ulaznom prostoru KUC Travno, Vlastinim fotografijama snimljenima u orgazmu (kojima je idejno povezala mladenačke orgazmičke fotografije Vizualni orgazam iz 1981. godine s performansom Pravo na orgazam iznad šezdesete iz 2017.) i Vesninim fotografijama svakodnevice kao izložbeni susret s njihovim licima; Vesninim licem koje ne vidi.
  
  Brojne je svoje performanse Vlasta Delimar odredila kao putovanje kroz Druge, naravno, putovanje sebe kroz izvedbe vlastitih otisaka u Drugima (upućujem na razgovor s umjetnicom u časopisu Treća 2005. godine, broj 1-2, Vol. VII), a temu starosti, starenja, stanja „I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga“, kao što je to Tin Ujević bolno opisao u Svakidašnjoj jadikovki, Vlasta Delimar počela je izvedbeno osjećati, propitivati prije desetak godina nakon iskustva s onemoćalom majkom Magdom, koja je bila smještena u domu za starije i nemoćne, a jednako tako i kroz priču o vlastitom starenju. U tim susretima s mamom u domu umjetnica je shvatila da je većina starijih nepripremljena doživjela starost te je tako jedan ciklus radova imenovala Pripremanje za starost. Podsjećam na umjetničin performans Magda iz 2018. godine (nastavak prvog dijela Diptiha Dolina… Magda radnog naslova Poezija genetskog ponašanja) koji na poetičan način povezuje naše gensko nasljeđe. Temom starosti Vlasta Delimar se bavila i u performansu Pravo na orgazam iznad šezdesete (2017).
  
  Za putovanje kroz veliku životnu temu starenja umjetnica je odabrala prijateljicu Vesnu Stilinović koja joj je jednom prigodom rekla: „Nisam znala da će mi starost biti tako lijepa.“ Navedeni je iskaz ljepote stanja starenja Vlastu Delimar, kako navodi, šokirao te je odlučila da osmisle zajednički izvedbeni susret na tu temu, posljednju životnu postaju i zahtjev za pravo na dostojanstveno starenje. Kao što navodi Preliminarni izvještaj iz 2016. godine pod nazivom Narativi o dostojanstvu u starijoj životnoj dobi (Zaklada Zajednički put, Zagreb) dostojanstvo je posljednje od načela kojima UN opisuje aktivno starenje. „Nji­me poručuje da bi starije osobe trebale: 1. moći dostojanstveno i sigurno živjeti te biti zaštićene od izrabljivanja i tjelesnog i psihološkog zlostavljanja; 2. biti sigurne da će se s njima postupati pošteno, bez obzira na dob, ra­snu ili etničku pripadnost, invaliditet ili drugi status, kao i da će biti cijenjeni neovisno o svom gospodarskom doprinosu (UN, 1991.).“
  
  Od osamdesetih u likovnim radovima i samostalnim performansima Vlasta Delimar otvoreno propituje tabue spolnosti i mjesto žene u „oslobođenom društvu“; spomenimo ovom prigodom npr. njezin performans Jebanje je tužno (1986.) ili pak rad Kurac volim (1981.) kao i akciju Evo ti kurac, evo ti pička koja se odvijala u okviru urbane akcije Tkalčićeva drugi put 1982. godine u organizaciji Antoanete Pasinović. Akcija se sastojala u dijeljenju malih listića papira: na jednima – davala ih je ženama – pisalo je Evo ti kurac, a listiće s ispisanom rečenicom Evo ti pička dijelila je muškarcima. Poslušajmo njezino retrospektivno oživljavanje te akcije: „Bilo je veselo dijeliti te listiće gomili ljudi koji su kružili Tkalčom. Uredno su spremali listiće u torbe i džepove. Sjećam se da su muškarci s većom radošću sudjelovali u akciji". Neke od navedenih radova mogli smo vidjeti na video zidu uz off autobiografsku priču i izvedbu koju umjetnica otvara pričom kako je kao dijete voljela ležati zimi uz otvoreni prozor što je jačalo njezino tijelo (zimi su pahuljice znale padati po njezinom licu), a tu je i potresna priča o izvorištu čipke u njezinim radovima, o čistoći bijele čipke na mrtvom licu, tijelu „moje Lidije Klarić“ što je bio „putokaz za moj odlazak u apsolut“. Pritom umjetnica ističe kako je bijelu čipku u nekim svojim radovima pretvarala u crnu, „boju još jedne svečanosti“.
  
  U usporedbi s kronološkim činom Vlaste Delimar, čin Vesne Stilinović poetski se zaustavlja na samo jednom danu kao cjelini za sebe no i kao metafori života osobe koja je izgubila vid, i koja preko drugih senzacija nadomješta, zamjenjuje, upotpunjuje osjetilo vida. Naime, umjetničina nećakinja Klara Stilinović fotografski je bilježila njezin cjelodnevni ritam, i to od 6 sati ujutro do 21 sat navečer. Svaku fotografiju prati poetski zapis, invokacije, evokacije sjećanja na vrijeme, dnevnik jednog proživljenog dana. Sve vodi prema ohrabrujućem stavu o tome da je strah od starosti zapravo strah od smrti. Strah od nestanka. Ili kao što navodi posljednji poetski zapis toga dana Vesne Stilinović: „Sat za knjigu. Sat za putovanje, slušalice, mir.“
  
  Kroz navedeno putovanje kroz Druge, u ovom slučaju kroz osjećaj starenja i nevideća tijela, Vlasta Delimar kao da radi i reviziju nekih svojih prijašnjih odluka, pa tako u nedavnom razgovoru za fem-projekt u Galeriji Prozori umjetnica je vlastitu umjetnost konačno smjestila u nišu feminističke umjetnosti, odnosno njezinim riječima: „Moj rad može spadati itekako u nišu feminističke umjetnosti koji do sada nitko nije ozbiljno analizirao. Moram ponoviti da većina dosadno prepisuje jedno te isto o mojoj seksualnosti i erotici što je postalo skoro i dosadno jer nema ozbiljnog i analitičkog pristupa. Na primjer rad Kurac volim, 1981., koji me je 'proslavio' i digao veliku prašinu u malograđanskim slojevima društva čisti je feministički rad koji su feministkinje totalno površno i krivo percipirale a nisu si dale truda da barem pitaju ako nisu sigurne ŠTO JE TO, uostalom kao i mnogi drugi 'stručnjaci'.“
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 15. srpnja 2022.
  
  Vesna i Vlasta, Prema dostojanstvu (starenja)
  autorice i izvođačice Vlasta Delimar i Vesna Stilinović
  autor glazbe Marko Lucijan Hrašćanec, autorica fotografija Klara Stilinović, video, montaža i oblikovanje zvuka performansa Denis Golenja
  Performans je ostvaren u sklopu programa ACT: Art, Climate, Transition Kreativne Europe Europske Unije.

Piše:

Suzana
Marjanić