Slikarica i fotografkinja Jelena Remetin, Splićanka s pariškom adresom, izražava se multimedijalnim jezikom u kojemu se medijska iskustva fotografije i filma miješaju s doživljajnim mogućnostima VR tehnologije. Na tragu dosadašnje tematizacije nasilja u instalaciji ZA vs. PROTIV, koja se krajem 2021. mogla vidjeti u Multumedijalnom kulturnom centru Split a premijerno je predstavljena 2018. godine upravo u zagrebačkom ZPC-u, njezin je novi multimedijalni storytelling svoju narativnu perspektivu satkao od uvida dostupnih „unutrašnjim očima“. Važnost unutarnjeg oka kojim umjetnici gledaju svijet, kao što je poznato naglašavao je Rodin, a istu je zamisao vrlo duhovito izrazio i Ivan Kožarić u skulpturi Unutarnje oči iz 1959./60. godine (u fundusu MSU-a). U prilog istom stajalištu audio-vizualni projekt Jelene Remetin bavi se internaliziranim prikazom tjelesnog reagiranja ili pružanjem uvida u tjelesne perceptualne senzacije, uslijed kojih se pokreću stresna stanja organizma. Instalacija postavljena u crnoj dvorani ZPC-a sastoji se od video projekcije s nizom solo koreografija – simboličnih reprezentacija unutrašnjih organa (koža, srce, pluća, jetra, crijeva, žlijezde) koje se vrte u loopu i audio radova sa softverskim prijevodom tjelesnih vibracija pojedinih organa u zvučni dizajn, a po izlasku u predvorju dvorane doživljaj se upotpunjuje iskustvom VR prezentacije izvedbenog materijala snimljenog in vivo u crnoj dvorani ZPC-a.
Konstrukcija unutarnje perspektive zasniva se na ambijentalnim svojstvima crne kutije i filmskim kadrovima koji većinom parcijalno zahvaćaju plesače s naglaskom na detaljima i promjenama očišta zbog čega izostaje gravitacijsko uporište slike. Koreografije solo izvedbi kojima se predstavljaju srce (Branko Banković), pluća (Filipa Bavčević), žlijezde (Roberta Milevoj), mozak (Dina Ekštajn), koža (Jure Radnić), jetra (Anika Cetina) i crijeva (Ida Jolić) zasnovane su na lirično individualiziranim detaljima pokreta ruku i gibanjima trupa, u slučaju srca i izražajnim pogledom usmjerenim u promatrača, a prate ih nemelodijski strukturirani zvučni zapisi koji u suradnji s cjelinom filmskih i koreografskih elemenata proizvode vlastito referentno polje. Za razliku od konkretnog prostora koji voli čvrsto tlo pod nogama predočenog putem Euklidove konstrukcije centralne perspektive, ovakvo mapiranje unutarnjih predjela predstavlja, kao što pokazuje vizualni dizajn pojedinih organa, kartografiju zviježđa sakrivenog u nama, uronjenog u nesvjesno kozmičkog poretka prirode.
Skupna koreografija pokazuje da izvedbene kompetencije ljudskog tijela koordinirane od strane specijalistički verziranog ansambla različitih sustava organa, na anatomskom nivou nisu ugođene za solo nastupe. Fragmentarizacija koju posredstvom prijevoda organskih tjelesnih fakata u svojevrsne vizualne, koreografske i zvučne kodove uvodi Jelena Remetin na specifičan način stoji u odnosu prema stajalištima poznatih autora koreografskih invencija poput Steva Paxtona koji je govorio da „solo ples ne postoji, jer plesač pleše s podom“ ili Marthe Graham koja je smatrala da nitko nikad ne pleše sam, jer u plesu uvijek postoji barem odsutan partner, poput glazbe. Remetin ovim radom pokazuje kako se svaka solo izvedba svojom ritmikom uklapa u zvučnu sliku kolektivne suradnje, ne samo na razini međusobne uvjetovanosti pravilnog rada svakog organa nego i na razini neprestane sinkronizacije s nevidljivim vanjskim podražajima. Tijelo je interpretirano poput propusnog, rezonantnog medija i njegova organska unutrašnjost shvaćena poput ozvučenog promjenjivog krajolika. Krajolika visoke osjetljivost i prema tome visokog zdravstvenog rizika.
Ono što je zanimljivo u ovom radu jest kreativno promišljanje i reinterpretiranje kretanja. Kada se krećemo bez tijela, odnosno kada ono postaje predmetom prevođenja u digitalnu tehnologiju, tada je i prostor apstraktan. Jelena Remetin rastjelovljenom tijelu pristupa kao spekulativnom mjestu odmjeravanja njegove fiziološke ranjivosti, čime ujedno povezuje primjenu eskapisitčke tehnologije s moralnim obzirima ekološkog očuvanja i opstanka u cjelini.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. kolovoza 2022.
Fragmenti – Oda tijelu
autorica Jelena Remetin
gazba Boris Bojić
izvode: Dina Ekštajn, Ida Jolić, Anika Cetina, Filipa Bavčević, Roberta Milevoj, Branko Banković, Jure Radnić
video Tvrtko Barišić Vidokk, VR Ivan Mrđen – Spotlight, IT Ivan Slivar, grafički dizajn Vana Bašić, fotografije Vedran Husremović
U suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom
