Plesna scena.hr

Mikro-protokoli tekstualnosti i materijalnosti

Koribant Lab 2022: Suzvučja, kor. Roberta Milevoj

• 
  
  Lijepi plesni događaj, još jedan u nizu kojim splitska nezavisna izvedbena zajednica pokazuje usmjeren razvoj, rast interesa, nove saveze i umjetničke iskorake, odigrao se 14. srpnja u Galeriji umjetnina, pod imenom Suzvučja. Radi se o produkciji umjetničke organizacije Koribant lab, koja se već drugi puta za redom odlučila za suradnju s Galerijom. Prva produkcija Stvarnosne kompozicije izvedena premijerno u rujnu 2020. smjestila se u atriju Galerije (osvrt možete pročitati ovdje), a ovaj je puta plesna imaginacija rastvorila sam izložbeni prostor osvojivši ga spojem koreografije i poezije.
  
  Autorica ovog, kako je najavljeno „suvremeno plesnog eksperimenta“, odnosno „plesne izvedbe prema motivima pjesme Mi smo jedini pravi medij Tibora Hrs Pandura“, je Roberta Milevoj, a bitan utjecaj na sadržaj i materijalnost predstave imala je dramaturginja Katja Grcić. Mia Kevo, Kristina Lovrić i Alen Čelić dojmljive su izvođačke osobnosti, vrlo različitih pristupa plesnoj, odnosno tjelesnoj ekspresiji što proizlazi iz potpuno drugačijih edukacijskih sustava koji su ih oblikovali i stilova izvedbe kojima se bave. Tako se u ovom projektu susreću tri različite mikro-politike izvedbe koje grade performativni protokol putujući po prostoru galerije i organizirajući pokret publike. Ono što ih veže pripadnost je splitskoj nezavisnoj sceni i ozbiljna posvećenost svojim praksama, tako Kristina Lovrić u izvedbu unosi bogatu zaplesanost i finu dozu emocionalnosti, Mia Kevo bavi se kontradikcijom i distancom, namjerno onemogućujući očekivani flow kretanja, dok Alen Čelić izvođač mimskog stila radi s eksplozivnim, atletičnim fizikalitetom i jasnim značenjskim registrom. Roberta Milevoj kao autorica specifičnog koreografskog pristupa i prisutnosti, ovdje se odlučila graditi predstavu nizom koreografskih zadataka unutar kojih izvođači upisuju svoja plesačka rješenja i individualnosti, bez da izravno oblikuje njihove plesačke upise.
  
  Izvedba počinje s plesačima na distanci od publike smještenoj na malim stepenicama između dva izložbena prostora. Figure u crnom, naizgled apsorbirane u svoju prisutnost, grade snažnu međusobnu energetsku tenziju. Prvi se prostor rastvara kratkim naizmjeničnim solo dionicama, nekom vrstom akcija i reakcija, a prelaskom u drugi prostor izvođači se približavaju publici i ulaze u novi koreografski motiv, odnos tijela i jezika, gradeći plesni materijal u odnosu na glasove odnosno foneme koje izgovaraju i time ozvučuju pokret. U trećem prostoru, koji preokreće vizuru publike, u izvedbu ulazi poezija, snimkom fragmenta najavljene pjesme koje čita ženski glas, a koreografska građa ovog dijela iznalazi svoj izvor u samim stihovima, traži način njezinog otjelovljavana i približavanje na značenjskoj razini. U završnom dijelu, odlazeći u dubinu izložbenog prostora i izgovarajući, odnosno repetirajući nekoliko pojmova (u sjećanju ostaju ritmično „država, nacija“), izvođači grade svoje solo materijale, jedan po jedan odlazeći, dok zadnja izvođačica ostaje samo u pokretu.
  
  Prema najavi Suzvučja se „bavi odnosom teksta i tijela na individualnoj i kolektivnoj razini, preispituje zvučni, značenjski i vizualni naboj riječi te ih kretanjem provodi i prenosi: između granica, kroz tijelo, u beskraj.” no procedure koje autorska ekipa aktivira i kojima gradi izvedbu, dovode ih do stanovite konceptualne ili intermedijalne tautološke klopke. Naime, sama tema odabrane pjesme bavi se režimom civilizacije nad potencijalom ljudskog bitka, kontrastirajući arhetipsko-utopijski pristup postojanju s narativima koji danas reguliraju ljudski život:
  
  …Mi smo stvarne države
  Mi kvantne pre-elektrane prirode
  Mi najsavršenija najnaprednija tehnologija na Zemlji
  Prije poreza i rodnih listova fikcija
  Ovaj tekst su tijela tvoga ∞ bića
  Ovaj tekst je tvoje tijelo
  Mi prijenosnici
  Mi knjige življenja
  Živa pjesma…
  
  Tako je poetski tekst (prijevod je dostupan u programskom materijalu) u potpunosti poravnan s onim što plesna praksa, a naročito ovakva – otvorenog tipa u kojoj plesači sami upisuju svoju somatiku, i iz tijela kao žive i vibrantne materije konstituiraju koreo-diskurs koji stvara značenje leksičke mreže – jest. Problem s ulaskom teksta u plesnu izvedbu najčešće je što tekst nepovratno mapira izvedbu, odnosno sjeda na pokret i označuje ga, a to se djelomično ovdje događa, sužavajući otvorenu potencijalnost plesa. Poezija i ples zaista mogu sjajno komunicirati upravo po otvorenoj imaginaciji koja ih stvara, ukoliko se kao mediji pretaču ili komplementiraju, ne tražeći izravnu tematsku poveznicu, već rezonirajući ili vibrirajući svako u svom poiesisu, jedno pored drugoga. Ovdje na neki način jedno podcrtava ili upire prstom ili zrcali, u drugo.
  
  Suradnja koreografkinje i dramaturginje tako djeluje kao uzajamno dijeljenje interesa, dok se dublja isprepletenost nije do kraja uspjela dogoditi, iako je to, kako možemo čitati u programskoj knjižici, bila namjera: „Čime smo povezani? Koja smo poruka? Kako ispisujemo knjigu življenja? – pitanja su kojima smo se bavili tragajući za onim iza riječi, prekriženim i prešućenim…“
  
  No sigurno je da su Suzvučja ozbiljan pothvat, u kojem su se susreli vrlo različiti umjetnici, okupljeni interesom da zajednički kreiraju i otvore nešto neočekivano i riskantno za svakog, spremni da se udalje od svojih uobičajenih stavova. I sama premijerna izvedba, vrlo otvorene i nepretenciozne atmosfere u kojoj je publika mogla tražiti svoju vizuru čak se i kretati oko izvođača, sugerira da je ovo jedna od mogućih varijacija, i da su buduća uzbudljiva traganja na redu.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 3. rujna 2022.
  
  Suzvučja
  koreografkinja Roberta Milevoj, dramaturginja Katja Grcić
  izvođači/sukoreografi: Alen Čelić, Mia Kevo, Kristina Lovrić
  glazba Ivana Bandalo Benzon, vizualni identitet Vana Bašić, fotografija Darko Škrobonja
  produkcija Koribant Lab 2022
  Projekt je ostvaren u partnerstvu s Galerijom umjetnina i Multimedijalnim kulturnim centrom u Splitu, te financijski podržan od Ministarstva kulture i medija RH i Grada Splita.

Piše:

Iva Nerina
Sibila