Plesna scena.hr

Težina rasutog kamenja

Zagrebački plesni ansambl: Geometrija daha, kor. i red. Laura Arís Álvarez

• 
  
  Predstava španjolske koreografkinje Laure Arís Álvarez u suradnji s mladim timom Zagrebačkog plesnog ansambla (Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Luna Lilek, Endi Schroetter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovac), odigrana u formi radne verzije ovoga ljeta povodom otvaranja 23. festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu na Trgu, uvelike profitira od artificijelnih okolnosti scenskog postava u ZKM-u, gdje je premijerno izvedena 10. rujna. Mrak ispresijecan s nekoliko vertikalnih pravaca svjetlosti koja se probija kroz duge, uske pukotine dojmljiva je slika. Gotovo momentalno priziva poznate stihove Leonarda Cohena „There is a crack, a crack in everything, that̕ s how the light gets in…“ (pjesma Anthem, album The Future, 1992.).
  
  Takav geometrijski poredak svjetlosnih procijepa nalazimo na pozornici ZKM-a, trenutak prije no što na nju stupe plesači, prije no što zamijetimo duge drvene štapove koji kasnije postaju rekviziti, prije zvučnog proloma težine rasutog kamenja, prije no što shvatimo specifičnu simboliku koju ovdje zadobiva karakteristična hudica, vjerojatno najuobičajenija dnevna odjeća urbanih predjela diljem svijeta, zaodijevajući šest izvođača u različite boje. Motivom jednobojnih hudica s kapuljačama prebačenima preko glava, individualna svojstva tjelesnosti izvođača prekodirana su na razinu općenitog razlikovanja svjetlosnih kvaliteta, a oni su svedeni na sugestiju pojave spektra boja. Već prva slika u kojoj plesači tijelima spleteni u prsten nalikuju pokretnoj dugi te se vrlo polagano kreću prema naizmjeničnom uzletu svake pojedine boje pod fokusiranim snopom reflektora, pokazuje da je tijelo kojim se Álvarez bavi zamišljeno kao zbirno tijelo sačinjeno od mnogostrukih pojavnosti. U ovoj ideji, jednobojne hudice kao kostimografski znak pa i provodni scenski motiv u spletovima prijenosa od jednog do drugog plesača, u uobličenju izraza cjeline skupnih odnosa i izdvajanja, u odnosima prijelaza iz nevidljivosti u kolorističku živost, do kraja izvedbe igraju glavnu ulogu.
  
  Slijed zasebnih koreografskih točaka, formalno zaokruženih odabirom rekvizita, s dinamikom naizmjeničnih utapanja plesača u skupne i izdvajanja u solo dionicama ili duetima donosi plesni materijal obimne raznovrsnosti, kojemu se možda moglo pristupiti i selektivnije. Mladi tim plesača izvedbi udahnjuje svježinu i svakako neosporne personalizirane energije, zahvaljujući čemu se iz mnogostrukih relacija pojedinaca i skupne energije dohvaćene improvizacijskim vokabularom suvremenog plesa, može naslutiti titravost različitih frekvencija nedohvatljivim ljudskoj percepciji. Slutimo kretanja svijeta prirode na mikro razinama, prostora u kojemu se na hitrom putu svjetlosti susreću čestice i onoga što mi ljudi možemo percipirati kao tijek vremenskih mijena, poput tvrde materije kamenja u kojemu proces sedimentacije nalaze smiraj konačnosti i nekretanja. Ne dolazi u svakoj pojedinoj cjelini do kristalizacije napetosti, relacijski elementi izneseni su uz dosta osciliranja u dinamici i naponu no ipak koreografski konciznije no što prilično općenit tekst (Katarina Pejović) u pratećem letku sugerira. Neke slike u detaljima improvizacija više pridonose raspršivanju, a ponegdje se suptilnost izmjenjuje s olakošću ilustracije, poput izravnog naglaska na geometrijskim sklopovima štapova u sugestiji svjetlosnih zraka i prizme.
  
  Naracijom poetskog karaktera u završnici se kroz rahle nanose izvedbenog materijala probija lucidna ideja o svjetlosti zvijezda kao memoriji svijeta, koju svojim fizikalnim svojstvima dijelimo i u kojoj sudjelujemo. Kroz asocijativne veze riječi s izloženim vokabularom kretnji, napokon se uviđaju analogije između koreografskih namjera izraženih u letku riječima „Mi smo kolektivno tijelo, drevno tijelo, nebesko tijelo. Mi smo propusni. Vječno u nastajanju.“ i atmosferske optike koju Álvarez zauzima. Te analogije najdomljivije su iznesene u dva motiva. Prvi predstavlja slijed mijena doba dana i godišnjih doba izražajno prenesenih kroz sliku dvojake prisutnosti u jednoj pojavi putem simultanog izvlačenja/uvlačenja dvoje plesača u jednu hudicu. Drugi se materijalizira u sceni kolektivne izgradnje putanja trasiranih kamenjem, u kojima se, kako nas povijest uči, od početaka civilizacija materijalizirao suodnos čovjeka s prostorom, preko usporedbe s nebom, kroz vizualizaciju kalendara svakodnevice dotaknute svjetlosnim tragovima zvijezda.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2022.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 11. rujna 2022.)
  
  Geometrija daha
  režija i koreografija Laura Arís Álvarez
  u suradnji i izvedbi: Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Luna Lilek, Endi Schroetter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovec
  asistentica koreografkinje Petra Valentić, originalna glazba: Nenad Kovačić, Miro Manojlović, tekst Mauricio Guzmán Partículas (Antología), Luka Bosanac Fairytale Teasing, Laura Arís Álvarez, kostimografija Ana Fucijaš, asistentica kostimografkinje Tina Spahija, 0blikovanje rasvjete Saša Fistrić, fotografija Jelena Janković, grafičko oblikovanje Vladimir Končar, izrada kostima Božena Spahija, dramaturška podrška Katarina Pejović
  umjetničko vodstvo i produkcija Petra Glad Mažar, Petra Valentić / Zagrebački plesni ansambl
  u koprodukciji Zagrebačko kazalište mladih
  partner Mediteranski plesni centar
  uz potporu Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH, A/CE Acción Cultural Española / PICE

Piše:

Jasmina
Fučkan