Plesna scena.hr

Grad kulisa – Venecija

Pogled iznutra: Untitled (Croatian Pavilion) 2022 Tome Savić-Gecana na Venecijanskom biennalu

• Mnogi od nas priželjkuju boravak, rad, bivanje u inozemstvu. Na dulje ili kraće vrijeme, dalje ili bliže. „Da iskusim kako je to. Da upoznam druga mjesta i nove ljude, stvorim veze i poznanstva – to je važno! Da upoznam kulturnu scenu. Da vidim gdje je moj rad u odnosu na širu sliku u umjetničkom svijetu. Tamo negdje vani je sigurno bolje...“ Često sam razmišljala koje bi to bilo mjesto u kojem želim provesti vrijeme radeći. Za sebe znam da ne bih mogla u sjevernim zemljama. Nedostatak socijalizacije i sunčeva svjetla je nešto što mi je previše važno za stvaranje (i življenje). Eventualno Island, tamo je nekako sve posebno i drukčije... bar u mojoj glavi i kako se čini iz dokumentaraca koje sam gledala. To pitanje „gdje?“ bi mi se tu i tamo pojavilo u mislima, ali nije završavalo nekim konkretnim odgovorom osim da mi je zapravo svejedno. Uz tihu primisao „samo da nije sjever“.
  
  1. kolovoz 2022.
  Selim u Veneciju na mjesec dana.
  Znam da je grad na vodi, u pješčanoj laguni, nitko ne govori engleski, romantično je i ima previše turista. I sretna sam što nije sjever. Aha, i tamo se održava Venecijanski bijenale.
  
  Venecija zaista jest grad na vodi, engleski je vrlo rijedak jezik, moglo bi se reći da je romantično (svakako je fotogenično), količina turista je u kolovozu ipak podnošljiva, nije nimalo sjever, Venecijanski bijenale se doista održava šest mjeseci na dvije lokacije u gradu. Mjesec dana je dovoljno za donekle shvatiti kako ovaj grad funkcionira. Ispočetka te obuzme, zainteresira, ne možeš spremiti mobitel i prestati fotkati svaku zgradu, kutak, kanal, brodić... a onda ti pruži priliku da spremiš mobitel i kreneš upijati stvarnost grada.
  
  Moja filozofija je da ću najbolje upoznati grad ako shvatim kako u njemu funkcionira svakodnevni život, znamenitosti mogu biti fascinantne, ali me ne fasciniraju toliko. Svakodnevni život obično najlakše pronalazim jutrima u nekom lokalnom kafiću koji ni po čemu nije poseban – ne nudi neki specifičnu priču odnosno svoj brend kojim privlači goste. U Veneciji je to bio kafić Imagina, lokal u koji dolaze Talijani većinom iznad šezdeset godina, ispijaju espresso, glasno razgovaraju, gledaju na ulicu i međusobno se neprestano svi pozdravljaju. Nakon tjedan dana konobar mi je počeo donositi kavu kakvu pijem bez da sam je naručila – tad sam se smjestila u Veneciju.
  
  Kad kažu da je Venecija grad na vodi, ona to stvarno jest! Jutrima su kanali uglavnom zauzeti dostavama za dućane, kafiće i restorane, smetlari skupljaju otpad na velikim kolicima koja drndaju preko venecijanskih mostova i nose ga u svoje reciklažne brodove (u Veneciji ne postoje kontejneri zbog problema sa štakorima, golubovima i galebovima, nego svaki stan ujutro iznese vrstu otpada koja je taj dan na rasporedu, a oko 9 sati ujutro ulicama prolazi smetlar koji viče i zvoni na sva zvona u zgradi dok ga netko ne pusti unutra da skupi vreće smeća), poštarima na vodi, tržnicom na vodi, ljudima koji svojim privatnim brodovima idu u dućane. Kroz jutro se potkrade i poneka sramežljiva gondola u kojoj je neka obitelj koju s ulica i mostova svi slikaju – jer su u gondoli. Ujutro se čini kao da se grad priprema za još jedan dan turističkih pogleda, koraka i fotografija. Čini se da je jutro i jedino doba dana kad Venecijanci izlaze iz svojih kuća...
  
  Nakon toga, pripremljen i opremljen grad dočekuje sve ono što znamo o Veneciji: mnoštvo ljudi koji u redovima prolaze mostove, istražuju kanale, parovi koji se slikaju na najromantičnijim lokacijama u čijoj je pozadini San Marco, gondole pomiješane s privatnim brodovima i javnim prijevozom na vodi, gužve i guranja u busevima na vodi zvanima vaporetto, štandovi sa šeširima i naočalama, Aperol Spritz, Aperol Spritz, Aperol Spritz… Posvuda se širi ta šarmantna atmosfera juga s notom neorganiziranosti i laganog kaosa koji krasi mentalitet Venecije... Čini ti se da je ovaj grad pun života, najluđih modnih odluka, najrazličitijih ljudi.
  
  Ali onda ti pruži priliku da kreneš upijati stvarnost grada. Potrebno je nešto više od pet dana da shvatiš da su golubovi i galebovi najmnogobrojniji stanovnici tog grada. Potrebno je nekoliko fotografija predivnih trgova da shvatiš da su sve škure na tim zgradama zatvorene. Potrebno ti je nekoliko večernjih šetnji da primijetiš da ni u jednom stanu ne gori upaljeno svjetlo i da nema znakova da netko u toj gomili prostora zaista živi. Potrebno ti je da jednom zalutaš u neku neosvijetljenu ulicu da otkriješ potpuni paradoks ovog grada koji se odjednom počne doimati kao velika kulisa za turističke fotografije, kao filmski set. Tražiš informacije na internetu – koliko ljudi ovdje zapravo živi? Podatak govori „62,000 inhabitants in the historic city of Venice“. Teško je vjerovati da je to istina. Pronalaziš informacije o venecijanskim aktivistima koji se bore za opstanak grada, koji se bore da se grad doslovno ne uguši. Pitaš se jesu li oni ti koji rade natpise po gradu: „No mafia! Venezia è sacra“? Saznaješ da jesu. Takav natpis stoji pored jednog od najpoznatijih i turistički najprometnijih mostova u gradu koji prelazi preko Canala Grande – Ponte di Rialto. Ako provedeš nekoliko dana u Veneciji, oči ti jednostavno ne vide te natpise, ne vide zatvorene škure, ne vide prikrivenu morbidnost grada, ali kad to jednom primijetiš teško je zanemariti.
  
  U toj sumantoj venecijanskoj atmosferi, na križanju dva kanala, preko puta najstarije radionice gondola Squero di San Trovaso, u kvartu Dorsoduro, živi Hrvatski paviljon Tome Savić-Gecana pod nazivom Untitled (Croatian Pavilion) 2022 kojeg čine petero plesača/plesačica. Stanari se izmijenjuju svakih mjesec dana i time Hrvatski paviljon svaki mjesec dobiva nova tijela koja ga predstavljaju.
  
  Venecijanski bijenale izgleda kao produžetak apsurdnosti grada u kojem se održava. Bijenale je smješten na dvije lokacije: Giardini della Biennale i Arsenale uz velik broj paviljona koji se nalaze izvan tih lokacija i rasuti su po cijelom gradu (naravno, najam prostora je niži ako je prostor dislociran od originalne lokacije Bijenala). Imati priliku svaki dan prolaziti kroz paviljone gotovo svih država svijeta je zaista pamtljivo iskustvo. Biti u doticaju s trenutnim zbivanjima u likovnoj umjetnosti koja, kao i većina umjetničkih grana, briše svoje granice i ulazi u područje performansa, instalacija i vrlo konceptualnih radova... Čini se da je ovaj događaj mjesto na kojem se prezentiraju i iznose stavovi o svjetskim problemima i krizama. Ono što je apsurdno da države koje prezentiraju radove govore jedne o drugima, o nama i sebi, o ljudima i društvu, o civilizaciji koja je došla do istih tih kriza i problema. Nekad su paviljoni zaraćenih država jedni pored drugih, Ruski paviljon je prazan i ispred njega neprestano kruži zaštitar, Ukrajina ima tri izložbene lokacije, a Hrvatska nema svoj paviljon. Hrvatski paviljon jedan je od rijetkih radova koji uključuje live izvedbu odnosno koji ima izvođače.
  Izvedba Hrvatskog paviljona Untitled (Croatian Pavilion) 2022 ima nekoliko specifičnosti: teško nas je uhvatiti, ako nas uhvatiš teško nas je primijetiti, ako nas primijetiš ubrzo ćemo nestati.
  
  Radi se o izvedbi u trajanju od oko sedam minuta koja se izvodi svaki dan u paviljonima drugih država, tri, četiri ili pet puta dnevno. Detalje o izvedbi kao što su lokacija, točno vrijeme i izbor materijala koji plesači/ce koriste ažurira program koji podatke generira iz odabrane svjetske vijesti za taj dan. Javnost kao i izvođači/ce informacije o izvedbama tog dana dobivaju ujutro te se one projiciraju u izlogu dućana Citymedia Di Rizzotto Gianni u ulici Giuseppe Garibaldi (Venecijanski bijenale ipak inzistira da svaka država sudionica iznajmi bilo kakav prostor u gradu, tijela nisu dovoljna) te Instagram stranici @croatianpavilion22.
  
  Plesni materijal pripreman je u Zagrebu s koreografkinjom Irmom Omerzo, u praznim prostorima, ne znajući što nas očekuje u paviljonima drugih država. Izvedba je pripremljena na način da se može izvesti u bilo kojem prostoru – malom, velikom, potpuno praznom ili pretrpanom. Materijal čini nekoliko mogućih načina odnošenja s prostorom u kojem se izvedba odvija, različite dijelove tijela koji se koriste u pojedinoj izvedbi te formaciju u koju izvođači ulaze prema kraju izvedbe. Karakterizira ga diskretnost i gotovo nevidljivost zbog čega se često dogodi situacija u kojoj posjetioci određenog paviljona niti ne primjećuju da se pored njih upravo odvija izvedba. Izvedba je vođena, kako ih mi nazivamo, bipevima. Bip je zvuk koji putem slušalica dolazi do nas i signalizira nam sljedeći korak izvedbe (slušalice su detalj po kojem je lakše prepoznati Hrvatski paviljon). Obzirom da o izvedbi odnosno o trajanju materijala, odlučuje jaki vanjski faktor koji je unaprijed isprogramiran i koji kao izvođačica moram slijediti, u meni se isprva stvorio lagani otpor: „Ali bip me taman spriječio da dođem na određenu lokaciju paviljona na kojoj sam htjela biti, a sad već moram u zajedničku formaciju...“, „Taman sam se ufurala u ovaj materijal i sad moram dalje...“, „Baš se stvorilo mjesta oko mene da mogu izvoditi, ali moram dalje...“.
  
  No s vremenom sam se prepustila bipevima. Oni su postali moj suizvođači koji mi olakšavaju odluke, usmjeravaju mi pozornost, zaigraju me i poništavaju moju izvođačku svojeglavost. Biti izvođačica u ovom radu je drukčije – sa sobom nosiš osjećaj da ništa ne pokazuješ i ne izvodiš, zapravo ne želiš da te se vidi što je dosta oprečan pristup od onog kojim se inače najčešće koristimo prilikom izvođenja. S vremenom sam prisvojila ulogu svojevrsnog detektiva na Bijenalu: prošli smo sve paviljone, za svaki znamo kakav je prostor, gdje se skupljaju ili zaustavljaju ljudi, paviljoni postaju naše male ili veće pozornice koje na taj način tretiramo, nazivamo i raspoznajemo:
  
  „U Australiji je neugodno“,
  „U Švedskoj nas čudno gledaju“,
  „Irska nam se uvijek veseli“,
  „U Samiju je najljepše izvoditi“...
  
  Teško je odoljeti mislima o glomaznosti i financijskim utrošcima cijelog Bijenala kao i o pokušaju drugih paviljona da ih se vidi, doživi, da se koncept istakne, da se neka misao komunicira, glasno i veliko... sve je glasno i veliko. Unutar toga svega, zanimljivo je biti izvođačica paviljona koji nije glasan i velik, kojeg zapravo ni nema, ali šalje vrlo jasnu poruku. Ukoliko ga primijetite.
  
  I u ovom trenutku preko puta Squero di San Trovaso u četvrti Dorsoduro, živi pet plesačica koje čine Hrvatski paviljon.
  
  © Una Štalcar-Furač, PLESNASCENA.hr, 14. listopada 2022.