Plesna scena.hr

Poput enigmatična slagalice

de facto, 21:21, ZPC, Zagreb: Horizont, autori Petra Hrašćanec, Saša Božić, Luka Švajda

• 
  
  Ove jeseni se pred zagrebačkom publikom u cjelinu uvezuje Trilogija, plod višegodišnjeg, a sada i dovršenog umjetničkog istraživanja autorskog tandema Hrašćanec – Božić koji u suradnje uključuje i druge umjetnike. Predstava Horizont (2021.) srednji je dio triptiha, nadovezuje se na Kompas (2017.), a slijedi ga Levant (2022.). U otvorenoj kompoziciji koja je obilježena fluktuirajućim procesom scenskog označavanja, kao i bogatom akumulacijom različitih slojeva značenja, karakterističnu za pojedinačne izvedbe trilogije, gledatelji uvelike profitiraju i od živahne pobuđenosti asocijacija rođenih iz osobne imaginacije.
  
  Horizont određuje krajnje minimalistička scena lišena scenske dekorativnosti i očuđenja zasnovanog na efektima, ograničena je elementarnim rubovima, obrisom naznačenog horizonta i podjelom tla na dva područja. Frontalni crni zid prepolovljen je bakrenom, svjetlucavom rastrzanom linijom, a pod podijeljen na nasip bijele krede i na tvrdinu bez svojstava. Dvoje plesača su u početku približeni, slijepljenih obrisa i naoko zadubljeni u izvođenje pokušaja održavanja stabilnosti pri zajedničkom kretanju u rotacijama. Njihovo iskušavanje svojevrsnih figura serpentinata, kompozicija kakve poznajemo s primjerice Gianbologinih (1529.-1608.) skulptura, ima odmjeren karakter i na tragu ove usporedbe reklo bi se, izvedeno je više u ključu gravitacijske racionalnosti nego patosa.
  
  Međutim u međusobnim opletanjima nema izražene psihološke bliskosti, nema upućenih i uzvraćenih pogleda, samo sljubljenosti uslijed nužnosti uzajamnog podržavanja. Njihov odnos manje je psihološki, a tjelesno izražen na posve misleći način. Ako relacijska narav tjelesnog mehanizma ima svoju logiku, ona se iskazuje u pokušajima vezivanja dva različita kraja ljudskosti, poput neke enigmatične slagalice. Ova slika ljudskog spleta ili čvora navodi na potragu za rješenjem, a kako će nam uigrani par pokazati, u tjelesnoj logici rješenje za nestabilnost faktora svezanih u duet – jest odrješenje. Glazbeni aranžman potencira doživljaj sipkosti i organičke ritmičnosti suhog klizanja i muklog trenja bosih stopala s tvrdim podom, sa suhim i zasigurno ljepljivim prahom bijele krede, s toplom kožom, s pamukom, traperom i sintetičkim krznom, materijalima od kojih su načinjeni njihovi kostimi, elementarni i svakodnevni, izletnički i izviđački. Takva teksturiranost u prenošenju doživljaja površina i granica uz koje plesači prianjaju, uvlači se u međuprostore označene fluxom njihova odmicanja i svezivanja. Komunikacijom tijelima oboje znalački naglašavaju svojstva dodira. Dodira koji ujedno jest granica.
  
  Čvor se raspliće, a tom nagnuću rastvara se inicijalna binarnost, plesači se prepuštaju samotnom istraživanju pojedinačnih granica i ponovno prepliću u putovanju kroz iskonski zaigranu audio-vizualnu slikovitost, očekivanoj od autorske kombinacije Hrašćanec i Božić. Luka Švajda izvanredan je u pokušajima svladavanja tankog leda na putu prema horizontu, pri čemu mu se cijelo tijelo u sitnim torzijama zglobova otima, rasipa u različitim smjerovima i naposljetku ga vraća natrag Petri.
  
  Koreografska izražajna snaga ishodi se iz svedenih odnosa, zabilježenih i u detaljima, kroz delikatne senzoričke razgovore tabana i prstiju pri čemu nastaje ritmika tapkanja, neka vrsta unutrašnjeg tjelesnog ozvučenja. Na poziv ovlašnih udaraca dlanovima o prsa utišanom jekom javlja se prsna šupljina. Tako se pitanje što je područje razdijeljeno linijom horizonta, razdjelnicom između vidljivog i nevidljivog, sagledanog i nepoznatog, osvojenog i neistraženog, rasprostire scenom u promjenjivim obrisima. S okruženja scene prelazi na tijelo, s tijela na predmete, zaustavlja se na crnom zidu, da bi zatim vraćena rubovima tijela napeto podrhtavala kao granica između unutrašnjeg i vanjskog okruženja. Simbolička širina pustinjskog okruženja kao nerazlučivosti u kojoj se traži istina ili mogućnost neke istinitije zbilje, mapirana je kulturalno čvrstim ikonografskim elementima poput hrpe kamenčića, noža i bijele marame. Nož je oruđe oblikovanja, ali i žrtvovanja, bijeli rubac simbol je nevinosti i predaje, ovdje je korišten i kao oznaka dekapitacije, a slagalice od kamenja predstavljaju orijentacijske točke u putovanju kroz prostor i vrijeme, kao oznake puteva ili doba dana. Sve je tu, a ničega nema doista previše ili odviše doslovno, jednoznačno. Horizont je predstava napunjena naznakama gospodarenja i predaje, naznakama nasilja i žrtvovanja, koja se u osnovi bavi označavanjem rubova i kretanjem po rubu na senzualan i analitičan način, sačinjena od mukotrpnosti i zanesenog istraživanja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. listopada 2022.
  (Tekst se odnosi na izvedbu 6. listopada 2022.)
  
  Horizont
  autori Petra Hrašćanec, Saša Božić, Luka Švajda
  premijera 24. rujna 2021.
  scena, kostimi, svjetlo Nathan Lemoine, glazba Hahn Rowe, producent Tena Bošnjaković, PR Ivana Sansević, fotografija Nina Đurđević, snimanje Matija Kralj, dizajn plakata i knjižice Ana Kunej
  produkcija de facto i 21:21 u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim centrom
  Projekt je financiran sredstvima Ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a razvijan je unutar rezidencijalnog programa ART Radionice Lazareti – Dubrovnik i Zagrebačkog plesnog centra.

Piše:

Jasmina
Fučkan