Plesna scena.hr

U godini prijetećih nepoznanica

Liberdanc: Krik, autor Rajko Pavlić; UPPU Puls, Zagreb: Hystera autorica Katarina Đurđević

• 
  
  Rujan je u probuđenom Zagrebu grunuo rijetkim intenzitetom obilujući raznolikim izvedbenim događanjima u što se uklopio i program Zagrebačkog plesnog centra s nizom premijernih naslova. Ovaj tekst će popratiti dva kraća, zrela rada (praizvedena u razmaku od desetak dana u Crnoj dvorani ZPC-a) plesnih veterana, koreografa koji više od dva desetljeća održavaju svoju, pomalo rubnu poziciju, ali su po ustrajnoj specifičnosti svojih poetika nezaobilazni u promišljanju hrvatske plesne scene. I daju joj širinu i raznolikost. Rajko Pavlić i Katarina Đurđević imaju vrlo različita ishodišta, osobne teme, kreativne koncepte i koreografske poetike, no oboje, na svoj osebujni način, održavaju kontinuitet autorske prisutnosti. (A oba naslova, Pavlićev Krik i Hystera Katarine Đurđević, ovako supostavljena, govore ponešto o neobičnoj, grozničavoj atmosferi početka sezone 2022., godini prijetećih nepoznanica i bitno uzdrmanog standarda življenja.)
  
  Krik
  
  Pavlićeva premijera nastavlja i objedinjuje njegovu fascinaciju živim, izražajnim, fizički angažiranim tijelom i u njega upisanim nasljeđem. Krik je, kako bilježi hrvatski jezični portal, „oštar uzvik koji nije odraz voljne radnje“. Pavlić traži pokret kao spontani, životvorni impuls, iskušava nove stare, „drugačije potencijale tjelesnosti koji izviru iz pojma tijela kao medija prirode, odnosno ono što smo u svojoj živoj tjelesnosti…“ I stoga njegove koreografije na neki način pružaju otpor različitim novim tendencijama intelektualnih tijela izvedbenih teorija, slaveći starog čovjeka, ljudsko biće, „uronjeno u stihiju“, prožeto prirodnim nagonom za manifestacijom tjelesne energije, pokretom koji rezonira i komunicira s mijenama i ritmovima prirode. Plešem, dakle jesam!
  
  Pavlić svoje poimanje suvremenog plesa posreduje kroz vrsni, osjetljivi i energični medij mladih plesačica stasalih na Plesnom odsjeku ADU-a s kojima je već surađivao u prošlim projektima. Četiri djevojke (izvrsne, brze, eksplozivne Dora Šesto, Nataša Kustura, Lara Frgačić i Silvija Musić), koje, mirno i samosvjesno, suptilno istaknute osobnosti, ali transparentnog zajedništva, tj. pripadnosti zajednici, u liniji u centru prostora dočekuju goste i zrače tihim, moćnim suspensom. Stolci omeđuju prostor sa sve četiri strane, te kako publika prolazi birajući mjesto, tako se i one, prirodno kreću unutar tog svog prostora za nastup uokvirenog zajednicom; čiste bijele plohe po kojoj će se uskoro zaigrano raspisati. Pustiti unutarnje ritmove – odraz vitalističke snage koja pulsira, buja, pršti i kriči kroz tjelesne labirinte, u nepredvidljivu ornamentiku pokreta. I igru eforta.
  
  Dojmljivi su plesački ispadi, koje započinju skakutava, lepršava Dora Šesto i britka Nataša Kustura, te koreografske transformacije grupe, neprestano posezanje za tradicionalnim korijenima pokretačkog impulsa i upamćenim koreografskim obrascima plesnog kretanja. Najednom je tu teški folklorni korak grabljenja prostora, motiv kola, impuls drmeša; ili se tradicionalna formacija i sekvenca koraka na trenutak pretopi u baletni, labuđi pas de quatre, okrzne motiv can-cana… Tradicionalno zajedništvo podcrtava jednaki kostim, crno odijelo koje u rješenju Nikoline Ribarić i već poznatoj Pavlićevoj poetici, nosi asocijaciju starinske narodne muške odjeće za ozbiljne, važne i svečane prigode, ali je istovremeno elegantni, suvremeni ženski kostim. „Uživamo u našem pokušaju potenciranja izvornih aspekata tijela koje osjeća i stvaranju tjelesnosti u svom autentičnom modusu postojanja.“ Zaključuje Pavlić svoja promišljanja o plesnim potencijalima tjelesnosti.
  
  Hystera
  
  Katarina Đurđević će tjelesnosti pristupiti iz sasvim drugog, za nju karakterističnog stava. Angažirano, aktualno i konkretno. Izloženo ljudsko tijelo je sceni je beskrajno bogati narativ i samo je pitanje odabira posredovane priče. Đurđević, kao i obično, kad se bavila npr. ovisnošću, stresom ili zagađenjem okoliša, ne mistificira problem i ne ostavlja prostora spekulacijama o izloženoj temi i mogućim čitanjima. Problem je tu, vani, i ona ga voli izložiti na sceni i podcrtati. Predstava Hystera (starogrčki: maternica), premijerno izvedena 23. i 24. rujna u Crnoj dvorani ZPC-a, reakcija je na „rodno uvjetovano nasilje“ i zatiranje temeljnog ljudskog – pa tako i ženskog prava na vlastito tijelo (zajamčenog člankom 18. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece), perfidnim, institucionaliziranim sredstvima.
  
  Ovaj rad, iako transparentno najavljen u Katarininom stilu, i završen ženskim krikovima, čini mi se nekako suptilnijom homogenom cjelinom od prijašnjih autoričinih radova; omekšanih rubova, prijelaza, slika. Izvrsna, izražajna Sintija Kučić, u ovom svom solu je u nekom finom i vještom partnerstvu s dugom tkaninom od crnog atlasa. A ta moćna, gusta tkanina sjajne i glatke prednjice i mat poleđine transformira se u scenografiju, rekvizit i odjeću; ona je tamni tunel, maternica svijeta, povijest nasilja; odjeća koja ukrašava, pa daljnjim namatanjem sapinje, skriva i deformira žensko tijelo; pupčana vrpca, krv koja istječe; platno koje se po tradicionalnom ženskom poslu, slaže i sprema. Nasuprot dugoj zmijolikoj liniji atlasa, na kraju tunela, na sceni je i bijeli kvadrat, koji će u jednom trenutku odjenuti plesačicu u nešto što asocira na bolnički haljetak. (Taj bijeli materijal je, ispalo je, materijal za vreće za građevinski otpad…)
  
  Sintija Kučić je u jednostavnom, crnom donjem rublju, čistog obrisa mlade žene, sabrana i znakovita u svakom pokretu, detalju scenskog izlaganja i animaciji tkanine (a animacija je udahnjivanje duše neživom). Završna dijagonala pred laokoontovsku borbu sa zmijom, započinje snimkom pjesme tragično stradale afganistanske pjesnikinje Nadie Anjuman Bezglasni plač u interpretaciji Lucije Šerbedžije, koja se pretače u glazbu Roberta Nappholza u koju su upleteni djelići rečenica, više ili manje raspoznatljivi citati iz društvene, političke i crkvene baštine i – suvremene stvarnosti. Bez uvrede, ipak se zna „da su žene drugotne“, kaže savjesni propovjednik, koji time, pretpostavljam aludira na općepoznatu činjenicu da je žena nastala od Adamovog rebra? Katarina Đurđević želi da se baš ta nedavno javno izgovorena rečenica (uz dijelove polaganja Hipokratove zakletve ili Trumpovog govora, koje kao da hvatamo kao vijesti na starom radiju koji gubi signal) unutar rastućeg šuma i kaosa zvučne plime, čuje i razumije. I time uključuje ton „bezglasnim krikovima“ Nadie Anjuman.
  
  Predstava u interpretaciji Sintije Kučić, uz odličnu podršku cijelog autorskog tima, svjetla, glazbe i kostima, ostavlja snažan dojam, i izaziva intimni protest. Ozbiljno i bez histerije. „Žene u 21. stoljeću pojedinačno se moraju boriti protiv kolektivnog političko-vjersko-liječničkog negiranja njihove slobode i dostojanstva.“ A kako stojimo s vijestima iz Crne kronike – i životne ugroze.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 22. listopada 2022.
  
  Krik
  autor i koreograf Rajko Pavlić
  glazba David Lang
  premijera 12. i 13. rujna 2022.
  izvode: Lara Frgačić, Nataša Kustura, Silvija Musić, Dora Šesto
  kostimografija Nikolina Ribarić, svjetlo Mario Vnučec, fotografija Eva Šustar
  
  Hystera
  autorica Katarina Đurđević
  izvodi: Sintija Kučić
  premijera 23. i 24. rujna 2022.
  savjetnica u dramaturgiji Ivančica Horvat, autori glazbe Robert Nappholz, Ante Prgin / Audio studio OmblaFiume, truba Džemal Cakić, kostimografija Ania Design, interpretacija poezije Lucija Šerbedžija, poezija Nadia Anjuman (Bezglasni plač), oblikovanje svjetla Marino Frankola, video i fotografija Nikola Đurđević, produkcija Udruga profesionalnih plesnih umjetnika Puls, Zagreb

Piše:

Maja
Đurinović