Plesna scena.hr

Gravitacijski svijet kvarteta

Sabmarine, Zagreb: Talking Heads Case, kor. Endi Schrötter i Lara Frgačić

• 
  
  Predstava Talking Heads Case daje publici snažnu dozu čistog stvaralačkog elana provučenog kroz sklad ideje, namjere i realizacije svih elemenata scenskog izraza. Ovo je jedna od onih predstava koje ne propituju, nego izražavaju. Nema putovanja, mogućih i potencijalnih pronalazaka niti otvorenosti iznenađenju, publika nije navođena na traganja, nego na slikovito uviđanje aktualiteta određenog stanja. U takvim predstavama snaga doživljaja svodi se na mogućnost zadržavanja fascinacije. Ova predstava to uspijeva, ponajprije bez ukrasa, pogonom ljudskog materijala kroz ekspresivnu jasnoću s mjerom izgrađenog tjelesnog vokabulara. Igra se s tijelom i s njegovim svakodnevnim partnerima u business karnevalu korporativnog svijeta, s tjeskobom i bijesom, s napregnutim živcima i nategnutom kožom, s nesigurnostima, s granicama perfekcionizma i stidljivosti. Vrijeme je sabijeno u ritmičku sliku, koja na sceni živo pulsira poput izravnog uvida u srce rastvorenog grudnog koša na edukativnom satu anatomske poetike.
  
  Posvećena razradi osobite vrste nevidljivih partnerskih odnosa, posebice onih koji sudjeluju u integraciji tjelesnih i psihičkih iskustava, predstava započinje atmosferom nemira, gužve, stanjem rastrzanosti, užurbanosti i nalogom: „Udahni, izdahni, osjeti težinu tijela!“, koji odjel cerebralnog menadžmenta, vjerojatno zarobljen u glavi, glasno predaje u zadatak izvođačima, ali i publici. Kostimografski obilježena uredskim odjevnim kodom, tijela plesača (Endi Schrötter, Lara Frgačić, Silvija Musić i Karlo Topolovec), predočena su formom društvenih normi i uloga koje se u sistemu proizvodnih odnosa automatizirano preuzimaju. Tijelo se time scenski kodira kao oruđe za udovoljenje visokom stupnju produktivnosti, izvrsnosti i dobiti, što se postiže odgovarajućim mehanizmima kontrole, koji, kako pokazuje psihološka praksa, s velikom učestalošću dovode do poremećaja disocijacije. Takvu vrstu samotne težine, težine mehanicističkog tijela preseljenog iz intersubjektivnog i doživljajnog u udaljeni meta-prostor racionalizacije, plesači u svježoj koreografskoj interpretaciji i punokrvnom, plesnom vitalitetu razmještaju, rasterećuju i u osebujnoj razradi individualiziranih pristupa disanju kao aktivnosti oslobađanja i ujedno cjelovitog doživljaja, naposljetku razrjeđuju.
  
  Koreografija formom slijedi sadržaj te osobito u pojedinačnim dionicama obiluje breakdance elementima uz znakovita poigravanja sa simptomatologijom Tourettovog sindroma. Nehotični tikovi, grimase, trzaji i tvrdi prekidi započetih kretnji povezani s glasovnim i zvučnim distorzijama kontinuirano stvaraju efekt sistemske pogreške i decentriranosti u glatkom funkcioniranju cjeline. Premda se naglasci u karakterizaciji izražajnosti i suspregnutosti ritmički premještaju, općenito Endi Schrötter i Karlo Topolovec naglašenije utjelovljuju aspekte potisnutog bijesa, nervozu, posvećenost slijepoj rutini i ambiciju za savršenstvom, dok Lara Frgačić i Silvija Musić istaknutije nose aspekte nesigurnosti, stidljivosti i potisnutosti no i oslobađajuće energije prepuštanja. Pretapanja između osobnih demona zatomljenih pod kožom i skupnog otpuštanja napetosti u dionicama energičnih prijenosa, padova i skokova izvedena su u točnim trenucima, a intenziteti tvrdoće i mekoće, oštrih rubova naizgledne neprobojnosti i nježnih povlačenja nutrine – dišu u suglasju.
  
  Predstava daje visoko introspektivni pogled usmjeren na partnersko sudjelovanje u izgradnji zdrave cjeline, na zbivanje unutar aktualiteta trenutka, sada i ovdje u kojemu se izvođači i publika sastaju na sceni. Scenska slika u samom početku obilježena je visokom frekvencijom podražaja koji dolaze s rubova, vrata se stalno otvaraju i zatvaraju, svaki put uz tresak i atmosferu nestabilnosti. Do kraja predstave tragovi periferne dinamike slabe i rastvara se intuitivni put središnje sile koja gradi gravitacijski svijet kvarteta. Pravilo ove anatomske poetike zasnovane na relacijskoj kvaliteti sudjelovanja i podrške jest krajnje golo, poput istine: „Diši!“. Bazična strukturalnost, bez dekorativnih dodataka autorima je, a i publici, svakako dovoljna; uzvišeno jednostavno – ona govori sve.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2022.
  
  Talking Heads Case
  koreografija Endi Schrötter, Lara Frgačić
  premijera 21. listopada 2022.
  izvode: Endi Schrötter, Lara Frgačić, Silvija Musić i Karlo Topolovec
  dramaturgija Marija Androić, dizajner zvuka Jan Kozumplik, kostimografija Paula Zoričić, oblikovanje rasvjete Sara Bundalo, foto Katarina Hrabar, plakat Leon Žilavi, producenti Sabrina Herak Smoković, Marin Leo Janković
  Predstava je nastala u SABMARINE produkciji, a u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom u okviru programa Koreospektar. Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.
  

Piše:

Jasmina
Fučkan