Plesna scena.hr

O preživljavanju „bez opipljivog cilja“

UO Škvadra, Zagreb: Prve 3, kor. Marta Habulin Satinović, Una Matija Štalcar-Furač, Ema Crnić

• 
  
  U potrazi za Garažom Kamba, galerijom i mjestom odigravanja nove Škvadrine predstave Prve 3 (6. i 7. listopada 2022.), adresa Ilica 37 upućuje na ulazak u tamni haustor iza kojeg se otvara neočekivano veliki prostor; pomalo opskurno dvorište, naličje one javne, izložene strane nanizanih izloga koji mame poglede prolaznika. Tu su neki mali dućani, radionice, niz garaža. S desne strane, ispred ove naše, tražene Garaže/galerije Kamba, označene velikim zlatnim krugom na bijelim vratima, postavljene su klupice, par reflektora i miks pult. Glazba je već tu, okuplja publiku, i prožima prostor iščekivanja atmosferom izvedbenog događaja. Taj dio dvorišta je (ambijentalno) gledalište, a umjesto dizanja zavjese, ovo malo prigodno kazalište raskrilit će vrata. Zlatna kružnica se po sredini raspolovi na dva dijela otkrivajući pogledima nutrinu: privremenu Škvadrinu arhivu, „koja okuplja refleksije o prijašnjim radovima ovog kolektiva, nakupljene umjetničke interese kao i pitanja vezana uz kolektivnost na koja se traže mogući odgovori i putem otvaraju nova pitanja“ (citirano iz programske najave).
  
  Izvedbu čine tri rada (dvije koreografije u živoj izvedbi i jedna virtualna) koja se međusobno prožimaju u šareni, ležerni i duhoviti patchwork. Prvi dio, Nešto novo, nešto staro, posuđeno i... potpisuje Marta Habulin Satinović. On počinje u bijeloj praznini malog prostora garaže, s velikim, srebrnim ventilacijskim cijevima u gornjem lijevom uglu, i jednom živahnom trakom koja pokazuje cirkulaciju zraka. U tom dostupnom komadiću Zemlje, Eva Kocić i Gendis Putri Kartini leđima spojenih tijela, plešu Monomit (predstava u koreografiji Marte Habulin iz 2021.). Tako, pred očima mirne, usredotočene Anđele Bugarija, koja stoji publici okrenuta leđima, i po silueti djeluje poput futurističke heroine, započinje mitski „junakov put“. Odnosno, priča o prve tri godine umjetničke organizacije Škvadra.
  
  Treću, paralelnu liniju scenskog događanja koja će se razvijati u Garaži, donosi Šimun Stankov koji se poput primata spušta s visoke police sakrivene ventilacijskom cijevi; njegovo kretanje animalnih motiva forsira liniju zida, koji ga očito sputava; garaža se iz konteksta njegova pokreta čini poput kaveza, što je u opoziciji spram profinjenih linija hladne geometrije sekvenci pokreta Anđele Bugarije. Njemu je tijesno i napeto u tijelu i prostoru, a ona sigurno i precizno drži vertikalu, siječe prostor, zastane u meditativnom balansu moćne Vladarice svemira. (Figura podsjeća na poziciju iz joge ali i skulpturu plesačice Nives Šimatović, čiji je autor Sven Vujičić Riedl, a koja stoji pred KNAP-om. A Nives je, kao umjetnica vezana uz zadarsku plesnu scenu, zasigurno dio Anđeline intimne umjetničke arhive.) I onda, u tako pokrenuti plavičasti svemir (i nemir, podcrtan glazbom Branimira Norca) ukinutog vremena i sabijenog prostora, u Škvadrinu genezu ulazi konkretni, zemaljski materijalizirani kaos.
  
  Drugi izvođači, ujedno i fizički radnici, pune Garažu kršem; prepoznatljivi su veliki scenografski elementi iz predstave Bazen, sanduci, plastične cijevi, zgužvani papir, ljestve, nekakvi drveni stalci… Monomitsko zajedništvo Eve i Gendis se raspada, profinjena svemirska princeza odustaje i odlazi iz priče; svi kao nešto rade, trude se, preslaguju. Zatvaraju se zlatna vrata, glazba je iscurila, a prema zvučnim informacijama, tamo iza je već počela zabava preživjelih. Naime, tako se zove drugi dio predstave: Preživjeli, u koreografiji Une Matije Štalcar-Furač u čiju će se izvedbu, kroz projekciju eksperimentalnog filma Daljine nema u nekoliko nastavaka (poetskovizualnih cjelina), infiltrirati treća autorica, Ema Crnić. Njezin film se temelji na tekstovima iz knjige Ante Zlatka Stolice Blizina svega, a vrlo je zanimljiv u razigravanju, repeticiji, razlomljavanju i preigravanju, zoomiranju na razini govora, pokreta i kadra. Emina virtualna prisutnost, meki glas i mirna misaona ozbiljnost potencirana krupnim kadrovima (koji u nekim trenucima pokrivaju cijeli horizont garaže) otvara odnose paralelnih stvarnosti, i odličan je kontrapunkt živoj zaigranoj ekipi (Boris Barukčić, Ema Kani, Margareta Firinger i Šimun Stankov), koja u ludičkoj strasti izvlači iz kaosa moguće obrasce igre, pronalazi stalno nove sisteme (besmislenih) pokreta i sekvenci. I pritom silnom entuzijazmu i naporima preživljavanja, igre „bez opipljivog cilja“ u tako skučenom i prenatrpanom prostoru garaže, dirljivo i nadasve duhovito, proizvode niz simboličnih situacija.
  
  Film Eme Crnić je nova dimenzija prezentacije istog prostora (film je razvidno sniman u, i ispred Garaže, ali u danjem svjetlu, zelenih biljaka u dvorištu), a u njemu se pojavljuju (iz pozicije predstave: udvajaju) i neki od fizički prisutnih izvođača. Tako se ovaj cijeli drugi dio predstave slaže u dinamičnu, višeslojnu cjelinu, a prostor Garaže se multiplicira i umnaža, mijenjajući perspektivu. Na kraju, asteroid Kamba tone u mrak; ostavljamo Škvadru u pokušaju uspostavljanja reda. „Igra je gotova“ i treba sve pospremiti iza sebe. Ali ne zadugo?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. studenoga 2022.
  
  Prve 3

  Nešto novo, nešto staro, posuđeno i...
  izvođači: Anđela Bugarija, Eva Kocić, Gendis Putri Kartini, Šimun Stankov
  koreografija Marta Habulin Satinović, glazba Branimir Norac

  Preživjeli
  izvođači: Boris Barukčić, Ema Kani, Margareta Firinger, Šimun Stankov
  koreografija Una Matija Štalcar-Furač

  Daljine nema, eksperimentalni plesni film
  ideja, koreografija, izvedba i montaža Ema Crnić, snimanje Urh Pirc, glazba Luka Čapeta

Piše:

Maja
Đurinović