Mirjanu sam upoznao 1984. godine na satovima podmlatka Studija za suvremeni ples; bio sam jedan od dvadeset četvero polaznika. Osim rada na tehnici, ona je uvijek otvarala prostor kreaciji; improvizirali smo i stvarali male plesne etide u kojima sam uživao. Jako sam volio njezine satove. U Studiju se 1987. godine uvježbavao program za odlazak na gostovanje u Seul. Uz ostale koreografije, trebao sam plesati kao alternacija u koreografiji Metamorfoze. Budući da sam još pohađao Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, Mirjana i ja bismo imali probe u svakojakim terminima, kako bih naučio i uvježbao koreografiju te bio spreman za probe s ansamblom. I tu kreće naše zajedničko putovanje. Puno smo razgovarali, naravno, najviše o plesu i predstavama. Oduševljavala me strast s kojom je govorila o koreografijama i autorima koji su joj značili, ostavili traga u njoj. Razgovarali smo i o njezinim početcima u Studiju i utjecaju koji je Tihana Škrinjarić imala na nju, bodreći je da se upusti u koreografski rad. I puno smo se smijali, jer je Mirjana uvijek na jednostavan i humorističan način govorila o svemu.
Rad na koreografiji predstave Prolazna soba (1990.) označava novu fazu umjetničkog stvaranja Mirjane Preis, bitno obilježenu suradnjom s Nanom Šojlev. Sjećam se proba prepunih improvizacija, maštanja, rada na materijalima, vrlo kreativnog procesa. Nana i Mirjana su divno surađivale. Nakon premijere, Nana je režirala i televizijsku adaptaciju predstave, što je bio uvod u njihovu još snažniju i kreativniju suradnju. Uskoro smo počeli s probama Rubata (1992.), velike ansambl predstave. Mirjana i Nana su vrlo vješto vodile plesače kroz ideju koreografije. Mirjana je, uz zadane koreografske dijelove, plesačima otvarala prostor i za kreaciju; puno smo improvizirali i postepeno stvarali jezik predstave. Ostao mi je u sjećanju duet sa Sanjom Zimmer koja je briljirala u ovoj predstavi. Rubato smo također snimili za HTV; snimali smo u Gliptoteci. Bila je to divna ekipa, od snimatelja, scenografa, rasvjete... i, naravno, Mirjane i Nane.
Suradnja Mirjane i Nane se nastavila u novom formatu plesnog videa pod nazivom Suzanin dnevnik. Obje su strastveno pristupile radu: dobro pripremljene, stvarale su scene zajedno, divno je bilo biti dio tog snažnog kreativnog zamaha. To je bio i moj prvi rad na ovom formatu, drukčiji pristup stvaranju pokreta, koreografije lica, ruku, stopala… visio sam u zraku i plesao Detonijev tango, plesao u pijesku… ludo iskustvo. Da, takva je bila Mirjana, nije se libila ulaziti u novo i drugačije. Slamala je probleme kao od šale i uvijek govorila: „Kada je najgore – tada je najbolje". Nikada je nije napuštala stvaralačka energija: uvijek bi na jutarnjim kavama u Thaliji ili Vinodolu otvarali ideje, i maštali o nekim novim budućim projektima. Posljednju ansambl koreografiju u Studiju za suvremeni ples Big is Beautiful također je radila u suradnji s Nanom Šojlev, 1999. godine. Uz Mirjanu i Nanu, na predstavi je kao kostimografkinja sudjelovala i cijenjena Ika Škomrlj, kojoj je to bila posljednja suradnja s ansamblom. Ova predstava je također vrlo uspješno adaptirana za televiziju.
Mirjanine probe – svaka je najvažnija i ne daj Bože propustiti koji termin! Uz ozbiljnost i predanost radu koju je zahtijevala na probama, voljela je opustiti atmosferu u šašavim humorističnim dosjetkama. Da, znali smo se ludo zabaviti, to su bile probe za pamćenje. Sjećam se generalne probe Maratona: Ivana Miletić, Maša Kolar i ja u finalnom dijelu koreografije, Mirjana u gledalištu jede sendvič, zahlikne se i krene kašljati. Ja sam stao jer sam joj htio pomoći, a ona u tom davljeničkom stanju viče: "Neeee, proba ide dalje!" Dugo smo ovo prepričavali i smijali se, no, s druge strane, ova nezaboravna anegdota pokazuje i koliko je Mirjana voljela to što radi: ona nije radila, ona je živjela ples. Proputovali smo s predstavama skoro cijeli svijet, Mirjana i ja; silno se bojala aviona, ali strast za putovanjem je uvijek pobijedila. Sjećam se leta u Limu, veliki avion KLM-a, tijekom cijelih dvanaest sati leta grčevito me držala za ruku, na svaki titraj aviona je reagirala, no sletjeli smo, plesali i preživjeli.
Nakon predstave Big is Beautiful i adaptacije iste za HTV, Mirjana ulazi u svoju treću stvaralačku fazu: komorne predstave koje realizira u koprodukciji sa Studijem za suvremeni ples. Radi se o koreografijama prožetim osobnim intimnim pitanjima. Tu fazu otvara predstavom Kaputt, duetom Dine Ekštajn i Bojana Valentića. U toj koreografiji Mirjana vrlo vješto obrađuje pitanje zajedništva, veze, ljubavi, te za tu predstavu prima i Nagradu hrvatskog glumišta. Imao sam sreću plesati Kaputt kao alternacija u Limi na festivalu, a poslije još puno puta u Zagrebu i inozemstvu. Potom su uslijedile Žena koja puno govori, Maraton, Gyekenyes band, Na putu prema gore, Azheimer cafee, Mogući koncert, te one koje nisam plesao: Strah, Podešavanje prostora i Tijelo.
Mirjana je voljela u predstavama angažirati mlade plesače s drukčijim plesnim vokabularom, voljela je kreirati zajednički jezik s njima. Mislim da je to veliko bogatstvo za mlade ljude: raditi s koreografom takvoga spektra kao što je bila Mirjana, koja je u sebi nosila vrijeme i zapise plesa od šezdesetih pa do danas. Posljednji projekt na kojemu smo radili zajedno bila je pedeseta obljetnica njezina rada, pri čemu smo zajedno i plesali u uvodnom dijelu. Ovo je bila naša trinaesta predstava – loš znak, nisam nikako mislio da je to zadnja, upravo zato što smo, kao i uvijek, krenuli s idejom za sljedeću.
U tih naših trideset pet godina zajedničkog rada postali smo kolege i prijatelji, plesni suputnici. Uz nju sam postao trajni zaljubljenik u ples. Puno sam učio od nje: o koreografiji, pokretima, plesu, glazbi. Ali i o ljudima, znala je utješiti i dati svoje kratke savjete, koji u trenu od oblaka načine sunce. Uz to, naravno, znala je i gdje je što najjeftinije, gdje se što može kupiti, koja je ljekarna najbolja za kvalitetne jeftine vitamine...
© Branko Banković, PLESNA SCENA.hr, 28. studenoga 2022.
Komemoracija za Mirjanu Preis održat će se u petak, 2. prosinca 2022. u 12 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih.
