Plesna scena.hr

Samosvjesno umijeće padanja

Masa Dance Company, Zagreb: Olimpijada duše, kor. Alexandra Madsen

• 
  
  Utemeljene radi ugode Zeusa čija se svetkovina u Olimpiji time obilježavala, Olimpijske igre  starim su Grcima označavale poziv na odlaganje oružja i mjesec svetog mira, a po proglašenju pobjednika i dodjeli nagrada slijedilo je odbrojavanje novog ciklusa četveroljetke, takozvane olimpijade. Premijera predstave Olimpijada duše koreografkinje i dramaturginje Alexandre Madsen, u izvedbi su-kreatora/ ica Ines Borić, Lucije Dražetić, Roka Farkaša, Lare Frgačić, Ive Hlapčić, Ane Kljujev, Hane Kršek te Mislava Šimića, održana je uoči otvorenja svjetskog nogometnog prvenstva u Katru, vruće medijske teme koja ostale sadržaje već tjednima pretvara u sporedne nevažnosti, zagrijava nacionalne strasti te na istoj razini kolektivne svijesti pobuđuje kompetitivnost. I dok predsjednik Međunarodne nogometne federacije (FIFA) poziva na jednomjesečni prekid rata u Ukrajini, naslovna tema predstave uz evokaciju sportskog natjecanja upućuje na neke od temeljnih društvenih motivacija iz kojih ishodi drevna povezanost religije, sporta i ideje mira u svijetu, komunikativno prenoseći složenost sadržaja.
  
  Predstava je scenski bazična, svjetlosna arena stvorena iz okna reflektora i glazba dovoljni su za uobličenje kohezije plesnog tima. Plesačice i plesači dramatski usuglašavaju tjelesne ritmove i formiraju gusti, tjelesno prisutan ansambl koji do kraja izvedbe jedinstveno diše u naporima i posustajanjima, povremeno uz Vivaldijevo ritmičko bodrenje i bez ikakvog obogaćivanja digitalnim dodatcima. Verbalni elementi upleteni su tek mjestimice i autorica im ne dopušta da zasluže povjerenje publike. Poput uvodne pripovijesti o natjecanju žaba koje se penju na toranj nalik biblijskoj paraboli, verbalni iskazi se koriste kao miljokazi kojima se poentira kritički odmak od zbivanja i ukazuje na ilustrativne, puke prateće elemente kolektivne identifikacije. Dramaturška koncepcija sačinjena je serijalno, od niza zasebnih koreografskih tema proizašlih iz preoblikovanja uobičajenih elemenata sportskih treninga ili utakmica, poput zagrijavanja mišića, strateške razrade uloga na terenu, vatrene terenske igre nogometa, rukometa pa i hrvanja uz nezaobilazne američke dodatke sportskoj kulturi poput motivational speecha i cheerleadinga. Ono što predstava rastvara nije forma sportske manifestacije koliko izvedba društvenog rituala i medijskog događaja u sportskom natjecanju; njezin sadržaj je razgradnja izvanjske aure trijumfa, nad-moći-nad-drugim.
  
  Premda u vezi s olimpijadom nije izvjesno jesu li stari Grci vrijeme između igara, taj intermezzo svakodnevice s kojom se valjalo izboriti, samosvjesno koristili za usavršavanje umijeća padanja, autorska misao koreografije razlaže upravo ovu vještinu. Pitanje upućeno nama – globalno orijentiranim stanovnicima nejunačkog vremena – jest kojim se to vježbama može samostalno, u cilju usavršavanja duše i bez pomoći bogova, održati kondicija sportskog duha, ne samo između dva natjecanja, nego možda i u finalnom obračunu? Neka rješenja predložena od strane autorskog glasa jesu vježbanje oglušivanja na komentare potencijalne publike kao i stjecanje imuniteta na apsurd. Poziv na suradnju. Možda i savjet – budi svoja lopta; nauči pasti da bi mogao odskočiti!
  
  Međutim, u profinjenim, posve intuitivno slobodnim a opet jasnim evokacijama baletnog vokabulara u duhu kojeg se izvode kretnje žustrog trčanja i silovitog padanja i iznose osjećaji bijesa i osujećenosti da bi zatim plesači kolabirali kao grupa, lopta uopće nema veliku ulogu, osim one simbolične. To je uloga medijacije između tla i visina, između horizontale post mortem i ushićene vertikale vitaliteta, koja dolazi do izražaja u ključnim scenama, kojima se oblikuje prijelaz iz afektacije šuplje forme u puninu sadržaja, iz označenog besmisla u mogući smisao. Nakon motivacijskog govora iskazanog bizarnim ponavljanjem besmislenih radnji i nedovršenih rečenica što u toj dionici čini vrijedni stilski doprinos makabričnoj atmosferi istrošenosti, i nakon zlokobnog zova sirena nalik izvrnutom cheerleadingu s perajama na nogama, skupina u pobjedničkoj povorci odnosi ležećeg pobjednika, a zatim se struktura grupe raspada u konvulzično rasulo nehotičnih trzaja rasutih po tlu.
  
  Lopta je provodni motiv u sceni koja slijedi, kada se plesači fiksiraju u sjedećim pozicijama. Dok miruju, jedino lopta ritmičkim kotrljanjem po tlu opisuje dinamički trag nevidljive linije između njih, poveznice pojedinaca i raster grupne kohezije. U idućoj sceni lopta se lansira u zrak, a s njom uvis polete i pogledi svih plesača koji u iščekivanju dohvata ne gledajući jedni druge i doista slijepi za odnose na terenu, u lirskom glavinjaju formiraju naizgled nehotične parove, duete koji se ulančavaju u tercete i zatim uz podržavanja, prijenose i padanja, rasplinjavaju. Završna scena pandan je početku, u kojemu plesnu grupu upoznajemo okupljenu u oknu svjetla. Skupljena pod kapu reflektora donosi pogled na madrac – pistu s koje je lopta poletjela. No sada umjesto lopte jedna za drugom, jedan za drugim plesačice i plesači iskoračuju iz tame i padaju na madrac, svaki u svom stilu i pozi. U maniri osobnih proizvoljnosti po diktatu slobodnog pada.
  
  Izvedba iskazuje suglasje zajedničkog stvaranja. Izbor izvođačkog ansambla u ovoj predstavi za koreografkinju Alexandru Madsen nije bio naknadni, nego izbor od presudnog značaja. Mladi plesni entuzijasti i profesionalci Ines Borić, Lucija Dražetić, Roko Farkaš, Lara Frgačić, Iva Hlapčić, Ana Kljujev, Hana Kršek i Mislav Šimić, bili su joj inspiracija. Svi plesači pridonijeli su svojim iskonskim, slobodnim energijama, u svima je gorila iskričava predanost trenucima vlastite borbe, a u preklapanjima su se skladno nadovezivali u energetski snop. Koreografkinja je biranim stilskim elementima negirala autentičnost publike kao arbitra u afirmaciji ideje uspjeha, a svrhovito oblikovanje dinamike glazbenih tema uznosilo je i oslabljivalo, pred naletima ljudske force.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 2. siječnja 2023.
  
  Olimpijada duše
  koreografija i dramaturgija Alexandra Madsen
  sukreatori i izvođači: Ines Borić, Lucija Dražetić, Roko Farkaš, Lara Frgačić, Iva Hlapčić, Ana Kljujev, Hana Kršek, Mislav Šimić
  asistent dramaturgije Filip Povrženić, oblikovatelj svjetla Saša Bogojević, oblikovanje glazbe AMI, autorska glazba Luka Gamulin, izabrana glazba Recomposed by Max Richter – Vivaldi, Rone, glas u offu Viggo Madsen, izbor kostima: Kristina Jakovac Bangoura, Alexandra Madsen, grafičko oblikovanje Alexandra Madsen
  produkcija Masa Dance Company
  zahvale: Plesni odjel Umjetničke škole Franje Lučića, Velika Gorica, Kulturni centar Vinkovci

Piše:

Jasmina
Fučkan