Plesna scena.hr

Istraživanje u zoni visokog rizika

Antisezona 22: Eksplodirana sluz, koncept Zrinka Užbinec

• 
  
  U zimskom bloku programa Antisezona 22 naziva (Anti)Sezona visokog rizika – Finale, na poziv organizatorica, u sklopu programa Antisezona X-tenzija / Kiborzi plešu i u prostoru Tala ple(j)s-a predstavljena je solo izvedba Eksplodirana sluz, nastala kao završni rad plesne umjetnice Zrinke Užbinec na studiju Koreografije i izvedbe (Choreographie und Performance) u Giessenu te premijerno izvedena 2019. godine. U središtu rada jest istraživanje percepcije tijela i njegova formalnog uobličenja, provociranje temeljnih tjelesnih postavki poput cjelovitosti, centriranosti i istovrsnosti dijelova, predočeno neverbalnim sredstvima, a saliveno na uobičajenoj temperaturi ljudskog izvođačkog tijela bez posezanja za viševrsnim medijalnim preklapanjima. Ishodišni poticaji potekli su iz okrilja teorijskih uporišta BADco.-a i paradigme eksplodiranog pogleda (Sergej Pristaš) odnosno eksplodiranog prikaza, vrste tehničkog crteža koji pokazuje fragmentirano stanje objekata, sustav rastavljenih komponenti i moguće postavke slaganja cjeline. Inspiracija je pronađena u estetici fotomontaža i glitcha, kao što se slikovito predočava u popratnom tekstu: „...u predstavi se pojavljuje glava koja gleda vlastitu stražnjicu izdaleka, veliki trbuh, malene svjetleće oči opasnog pogleda, zatvorena usta koja grizu proizvodeći neugodne zvukove i poneki neupotrebljivi nokat.“
  
  Izvedba se odlikuje sporim tempom, s naglaskom na koncentraciji, razlučivanju i analizi u realnom vremenu potrebnom za pripreme na konstrukciji scene i procesu fragmentiranja i sastavljanja izvođačkog tijela. Početak je u znaku staginga i odvija se pri punoj rasvjeti. Montiranje scene izvodi se u sitnim manuelnim radnjama, po podu su postavljene kutije s različitim materijalima poput obojanog perja, mahovine, drvenih tipli, plastičnih jastučića za amortizaciju ispunjenih zrakom, plastičnih čepova za ispuštanje vode, žaruljica, plastičnih U profila – od svega toga umjetnica polako i promišljeno sastavlja zasebne minijaturne diorame. Senzorički mikrokrajolici okupljeni su oko viseće užadi, na nekima su obješeni pernati predmeti, na nekima listovi prozirne folije uz vlastita svjetla, okruženi perjem, mahovinom, plastičnim jastučićima. Smješteni su u zoni magnetskih polja prethodno aktiviranih igrom hvatanja metalnih obruča ispuštenih po tlu; njihova su scenska mjesta pronađena slijedom fizikalnih uvjetovanja posve nalik onima proizvedenima u laboratorijskim uvjetima.
  
  Izvedba inovacije tijela započinje u polumraku, no, postupnim kretanjem scenom, pale se i gase dodatna svjetla – na podu, na stativima, na zidovima. Uz modulacije perspektiva i gradacija vidljivosti ima važnu ulogu – od polumraka, preko difuznog total osvjetljenja, do jake izravne svjetlosti. Ustrajava se i na komunikaciji s publikom, od početka zasnovane putem sporadičnih, ali izravnih pogleda. Prevladavajuća tišina je označena šumovima, u početku vrlo rijetke pojave, a zatim gušće dinamike uz artikuliranje ritmike iz nedefinirano rastezljivog bijelog šuma. U prozirnom najlonskom kostimu (prethodno obloženom ljepilom), koji zamućuje i ujednačeno impregnira teksturu kože, plesačica prianja tijelom uz materijal rasut po podu i kreće se po tlu prikupljajući teksture. Vokabular pokreta je zasnovan na treptajima tijela, na pulsiranjima završetaka kojima sondiramo stvari, na točkama – bilo da je riječ o prstima ruke koji poput krila vjetrenjače preokreću glavu ili cijelo tijelo u kolut, bilo da je riječ o koračanju stražnjicom, o stopalima koja gaze po zraku.
  
  Istraživanje jest situirano u zonu visokog rizika, jer je sadržaj napregnut idejnim kontradikcijama i neostvarivim aspiracijama. Od čvrste teksture tijela traži se pretvorba u protežnu silinu; u njegovu neproničnost pokušava se akumulirati zrcalna refleksija napunjena teksturnim svojstvima okoline; skladna i simetrična koordinacija pokreta razložena je u niz ekspresivno slikovitih isječaka, niz mehaničkih samovoljnosti izoliranih dijelova. Iz strukture izvedbe čita se zanimljiva logika preobraženja autorske osobe iz konstruktorice u eksperiment, u kojoj se rastvara svijet razlikovnosti poput one između lutkarice i lutke, odnosno nijansirani perceptualni prijelazi između živog i animiranog objekta odigrani na planu jednog te istog tijela. Pritom nije riječ o prilagođenoj ili prisvojenoj maski. Možda prije o rekonstrukciji ili ekspanziji lutkine kuće, sačinjene od gotovo nagog tijela i strane, a pridošle topline oslobođene iz njegovih mehanicističkih dubina. Izravnim pogledom, što ga autorica osobno upućuje licima u publici, pogledom kojim se poentiraju pokreti ili radnje, izaziva se i uspostavlja horizont očekivanja, ujedno i uzajamnost publike i autorice. Tako u susretu pogleda, iz eksplozije pojedinačnih čahura nastaje neko očitovanje kolektiviteta u kojemu komponente nepredvidljive animalne prirode i ponavljajući mehanizam stroja, zazivaju neku novu organizaciju osjetila, razuma i smisla.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 2. siječnja 2023.
  
  Eksplodirana sluz
  koncept i izvedba Zrinka Užbinec
  koreografija, prostor i svjetla Ida Daniel, Carlos Franke, Katarzyna Kania, Zrinka Užbinec, zvuk Aran Kleebaur

Piše:

Jasmina
Fučkan