Pozdravi za Vaskea
Sjećanje: Mladen Vasary (Lendava, 9. svibnja 1954. – Zagreb, 21. studenoga 2022.)
-
Željko Vukmirica:
Bok Vaske.
Jebiga. Sad je sve bez veze. Jednostrano. Pričam tebi u sebi. Lete slike i scene zajedničkih događaja. Od Pozdrava do Akademije. Al onda se događa sjećanje na početak, 1972. Na klasi kod Juvančića nejde. Kaj da radimo. Ti Petrućo kažeš: „Lupi mi na ona vrata” i onda ja Grumio: „Koga? Vas gospodaru?“ „I eli“, kaže profesor, „onda to biva smiješno“. Pauza, dva, tri. Gledamo u original. Piše: „Knock me dawn Grumio!“ „Evo profesore, piše lijepo: knock me down, prijevod nije dobar!“ „Opet vi nešto komplicirate.“ I tako smo počeli sami raditi. Za pomoć smo se obratili mladoj profesorici Ivici Boban. I klik, rodila se trojka. Ta gruda se zakotrljala do Pozdrava i svjetske turneje i naših profesionalnih opredjeljenja. I dobro je to prof. Juvančić podijelio uloge.
Knock me down Vukmirica!
Koga? Tebe Vasary, zašto?
Mladen Vasary (da ne bude jednostrano, op.ur.): „A igrali smo do daske, nismo se znali štedjeti i previše smo se mlatili, ja Vuka, a on Srićicu pa onda mene… (…) Ali nikad se nismo ozlijedili. Jedino sam Vuku u Prosidbi bocom odvalio pola zuba… Ali to je Čehov.“ (Koliko stotica u hiljadu stane, Kazalište 67/68, 2016.)
Ivica Boban:
Mladen je bio jedan od mojih najtalentiranijih studenata. Upoznala sam ga prije pedeset godina, daleke 1972. godine kada se upisao na Akademiju. Posjedovao je iznimnu tjelesnu spremnost i ekspresiju, isticao se s kreativnim idejama i lucidnim i maštovitim rješenjima u improvizacijama i glumačkim zadacima. Njegova radišnost i posvećenost svom pozivu, posebno vidljiva u improvizacijama s Željkom Vukmiricom, s kojim je odmah kliknuo, nadahnula me je tako da smo radili i puno više od propisane satnice. I na kraju te njegove (naše) prve godine ostvarili smo kao ispitnu produkciju predstavu Improvizacije 1 i 2, (1973) svojevrsnu klauneriju – koja je odmah potom odigrana na Danima mladog teatra i na festivalu u Beogradu. A tokom slijedeće godine istraživali smo i radili još više i ostvarili Pozdrave (1974.), cjelovečernju predstavu na temelju samo tri stranice teksta Eugenea Ionesca, koja je također odigrana prvo kao ispitna produkcija, pa kao premijera na Danima mladog teatra i zatim na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je oduševila i samog Ionesca. Evo što je izjavio nakon predstave za Hrvatski radio i tisak u Dubrovniku: „Oduševljen sam i sretan! Mi smo u prošlosti nastojali ubiti jedan teatar. A sada na ruinama tog teatra raste cvijeće, nova vrst glumaca i novi teatar. Riječ je o tragičnom, ali i o komičnom kazalištu, koje je desakraliziralo i demistificiralo sve vrijednosti i iz tog meteža crpi nevjerojatnu vitalnost. Ljudi koji danas imaju tu vitalnost pripremaju budućnost. (…) Vidio sam tri izvanredna glumca, koji su u isto vrijeme bili i klaunovi i akrobati i glumci i uspjeli su ostvariti totalno kazalište. Čestitam gospođi Boban i trojici glumaca koji su napravili izvanrednu predstavu, i koja bi trebala igrati u Parizu i cijelom svijetu….”
I mi smo nakon Dubrovnika zaista krenuli u svijet. Predstava je odigrana preko petsto puta, gostovala je u više od sto gradova i igrala na četrdesetak festivala, i na najprestižnijima u Nancyju, Caracasu, Wroclawu… Redovito je proglašavana najboljom, i osvojila je niz pojedinačnih i kolektivnih nagrada. A stručna kritika i publika su je obožavali (npr. mnogi gledatelji su je u &TD-u, gdje je bila na stalnom repertoaru gledali više, a neki i po desetak puta).
Možemo dakle reći da je Mladen Vasary još kao student i sa samo dvadeset godina bio jedan od onih koji su proslavili našu Akademiju u cijelom svijetu: od Berlina do Caracasa, od Moskve do Mexica, od Nancyja do Madrida, od Wroclawa do Bogote i Gvatemale, od Palerma i Milana, do Ljubljane, Sarajeva, Beograda ili Novog Sada…
Mladenovo fascinantno glumačko umijeće prepoznali su i hvalili i velikani svjetskog teatra, kao što su Eugenio Barba, Jerzy Grotowsky, Dario Fo, Arianne Mnouchkina, Jacques Lecoq, Cecily Berry, Peter Brook, Tom Stoppard, Jiří Menzel... Svi su oni gledali naše predstave, a s nekima od njih smo i surađivali.
Pa u čemu se sastojalo to glumačko umijeće našeg Vaskea, kojem su se toliki divili? Bio je bogomdani glumac, i to u svakoj stanici svog tijela, u svakom atomu svog bića. Sa scene je govorio savršenom ekspresijom tijela. Sjećam se kako je jednom odigrao svoj ogroman strah samo nožnim prstima, dok mu je tijelo bilo ukočeno i nepomično, ili kako je – da bi izrazio svoje veliko veselje, skočio u zrak i napravio salto. Isto je tako vispreno vladao i umijećem i vještinom govora. To je razlog što je bio jednako upečatljiv u dramskim kao i u komičnim ulogama. Njegova glumačka ostvarenja obilovala su originalnim i zaumnim kreativnim rješenjima punim iznenađenja i neočekivanih obrata, iz komičnog u tragično, pa opet u komično, čas smiješan do suza, a čas smrtno ozbiljan i tragičan. Beskrajno maštovit i inventivan, majstor improvizacije i fascinantne sposobnosti transformacije. Nema toga što on nije mogao odigrati – sjećam se njegove poetične i dramatične improvizacije na ADU-u na temu lista, koji u jesen pada s drveta, ili njegovog virtuoznog ostvarenja starca Njuhina u O štetnosti duhana Antona Pavloviča Čehova. (Gledatelji u Slavonskom Brodu koji su nam poslije predstave došli čestitati uporno su tražili i starog glumca koji je igrao Njuhina, jedva smo ih uvjerili da ga je glumio Vaske.)
Mladen je bio i majstor komunikacije s publikom, koju je redovito uvlačio u svoju igru. Bio je zarazan u zaigranosti, veselju i užitku igre. Nerijetko znao bi ostvariti i transcendentne trenutke kazališta i prostore čiste kreacije u savršenom jedinstvu s publikom.
U deset godina zajedničkog rada u Kazališnoj radionici Pozdravi, i putovanjima po svijetu, ostvarili smo predstave Povratak Arlekina (1976.), Play Čehov (1977.), Play Držić (1978.), monodramu O štetnosti duhana (1979.), Hekubu (1982. i 1991.), istraživali ulični teatar, vodili radionice za glumce i studente glume, za amatere, za djecu, za hendikepirane, gluhonijeme, za djecu bez roditelja… Snimili smo sa Stoppardom film Rosenkratz i Guildestern su mrtvi, Mladen je imao ulogu glumca u družini Tragičara. (U filmu igraju Tim Roth, Gary Oldman i Richard Dreyfus.) Film je osvojio Zlatnog lava na filmskom festival u Veneciji. Tom Stoppard je tada, 1989., za Press u Zagrebu rekao: „Ivici Boban povjerio sam odabir glumačke družine, i kreiranje njihovih scena. Bio sam oduševljen glumačkim umijećem i inventivnošću odabranih glumaca i divim se njihovim talentima. Njihov doprinos filmu je ogroman i presudan.” A Menzel, s kojim smo radili Mandragolu (1990.) u Teatru &TD, i gostovali na Sarajevskoj zimi, u Pragu, i u Gruziji, je na konferenciji za novinare rekao: „Uživao sam u suradnji s Ivicom Boban i s izvanrednim glumcima kao što su Pero Kvrgič, Alma Prica, Mladen Vasary… Ivica i Vasary kreirali su i glumačku družinu u mojem Hamletu, a njihova Hekuba je jedna od najljepših i najpotresnijih predstava koje sam u životu vidio. “
Nakon toga uslijedio je Mladenov odlazak u Pariz, gdje je završio Školu Jacquesa Lecoqa i igrao u nizu europskih produkcija i predstava (i u onoj s Katrin Bayer), a po povratku u Zagreb počinje predavati scenski pokret na našoj Akademiji, gdje je ostvario niz izvanrednih ispitnih produkcija iz područja mime, neutralne maske, commedie dell'arte i klaunova. Bio je izvanredan pedagog i profesor. Studentima je predano prenosio svoje ogromno znanje i iskustvo, učio ih je glumačkim vještinama i tajnama zanata te nadasve posvećenom odnosu prema svom pozivu. Bio je i strog i zahtjevan, a s onima koji su bili nemarni i aljkavi znao je doći i u sukob.
Hrvatsko glumište izgubilo je velikog umjetnika svestranog i raskošnog talenta. Mladen Vasary je bio izvanredan glumac, ali istovremeno i pjevač, glazbenik, plesač, mimičar, akrobat, žongler, performer, pa čak i mađioničar – i sve te vještine i discipline bile su uvijek dio njegove cjelovite glumačke kreacije i njegove magije glume. Vaske je bio i predivan čovjek, topao i drag, suosjećajan, duhovit, šarmantan, ozbiljan kada se radilo o poslu, ali i veliki zafrkant i šaljivdžija. Raditi, surađivati i družiti se s njim bio je blagoslov.
Adio, dragi Vaske, hvala ti na svemu i počivao u miru, moj kraljeviću…
(dio iz Oproštaja od Mladena Vasarya na komemoraciji na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 30. studenoga 2022.)
Anja Đurinović:„Pala zastavica! Dosadno!“ često nam je vikao dragi Vaske. I uvijek je bio u pravu, onaj kome je to bilo upućeno, savršeno je znao da fejka, da u tom trenu nije istinit, prisutan i svoj. A bili su nam teški Vaši satovi, dragi profesore. Tako teški i ponekad frustrirajući; postavljali ste letvicu visoko, možda previsoko za nas u tom trenu, ali nikad slađi uspjeh nisam osjetila nego onda kad sam s Vama (i Vašom tadašnjom asistenticom Katarinom Bistrović Darvaš) pronašla svog klauna. Kako smo se smijali njegovim/mojim mogućnostima i kako sam osjetila taj let u kojem jednostavno više ne postoji krivo. A to je bila tek mrvica znanja i vještina koje ste nam pokušali prenijeti. Bio je veliki privilegij biti Vaša studentica.
Lecoq je rekao da nije svaki dobar glumac i dobar klaun ali da je svaki dobar klaun dobar glumac, i njegov učenik, Mladen Vasary je bio najbolji mogući primjer toga. On je stvarno bio u stanju pogledati stolac na sceni kao da ga vidi prvi put i od toga napraviti etidu da smo svi plakali od smijeha, ili tuge.
Zadnji put sam Profesora gledala u Teatru &TD sa Draženom Šivakom, u predstavi Dvostruki Axel u svibnju ove godine. Gledala, uživala, smijala se do suza. I cijelo vrijeme mislila: Kakav predivan glumac, kompletni, zreli izvođač koji sve svoje nedostatke pretvara u adute. Kako je precizan u tobožnjoj klaunovskoj šlampavosti, glumački nevjerojatno hrabar, tako ogoljen… I to se sve vidi i u najmanjem detalju izvedbe. Kako je moguće da jedan takav glumac, takav scenski umjetnik ipak ostaje postrani? Mogao je i imao još toliko toga za reći, dati i naučiti nas. Je li moguće da je bio pre – POKRETAN, pre – TJELESAN i pre – SVOJ, (“You were too much./ Too funny./…/ Too body, body./ Too bodily body to be theatre / and too entertaining to be serious.” Kako je W. Houston, napisala svom prijatelju Nigelu Charnoku nekoliko dana nakon njegov prerane smrti, vidi ovdje https://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2677 ), i da su ga onda lako strpali u okvir mime, kao inferiornog fizičkog kazališta? Je li moguće da ga je njegova pozicija nastavnika scenskog pokreta, njegovo bavljenje tijelom, mimom, klaunerijom i fizičkom teatrom automatski svrstalo u nedramskog glumca i zatvorilo mu neka vrata?
„Ako želiš ići naprijed prvo moraš ići nazad!“ viknuo je Vaske u jednom trenutku tijekom – na prvi pogled jednostavne vježbe promjene smjera kretanja. Bilo je to u Osijeku u listopadu 2020. godine kada je pristao voditi majstorsku radionicu na MA studiju Neverbalnog teatra u Osijeku. Ja sam mu se prikopčala kao povremeni asistent volonter i iako je na žalost nakon nekoliko satova morao odustati od predavanja u Osijeku zbog pandemije korone i stalnih izolacija mislim da je svima prisutnima uspio upaliti još pokoju žaruljicu. „Sve se to treba igrati, inače je dosadno.“ Sve se treba igrati. Mislim da je to bio njegov način da nam tada približi to žuđeno SADA I OVDJE. Najjednostavniju i najtežu stvar istovremeno.
Dragi Vaske, još od završetka Akademije imala sam veliki poriv i dalje učiti od Vas, no bili ste mi nekako neuhvatljivi. Uvijek u SADA. Dugo smo dogovarali jedan veći razgovor o Vašoj karijeri, a to se skoro i dogodilo nakon što sam pogledala Dvostruki aksel. Imali smo odličan povod, dogovarali smo se i dogovarali, i naravno, niste mi rekli zašto ste i dalje tako teško uhvatljivi. U jednom od tih dogovora, 12. rujna, poslali ste mi video. Vjerujem da je to bio onaj listić iz Vaše improvizacije koji u jesen pada s drveta… A baš je mogao pričekati još koju jesen.
Uredila Maja Đurinović
© PLESNA SCENA.hr, 2. siječnja 2023.