Plesna scena.hr

Uzajamno energetsko upijanje

Ljubav u vremenu, autorica Lucija Kukor

• 
  
  U programu Koreospektar ZPC-a predstavljena je prva koreografija mlade, talentirane plesačice i pjevačice Lucije Kukor. Nakon obrazovanja na Umjetničkoj plesnoj školi Franjo Lučić, među ostalim i plesno-pjevačkog angažmana u mjuziklima Aida i Cabaret Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, u njezinoj umjetničkoj biografiji ističe se činjenica o usavršavanju u sklopu Dance Journey programa poznate izraelske Kibbutz Contemporary Dance Company pod umjetničkim vodstvom koreografa Ramija Be'era, na čiji poziv kasnije odlazi i u plesnu kompaniju na kraći pripravnički staž (2019./2020.). Naslovom rada Ljubav u vremenu autorica ukazuje na tijek stvaranja odnosa, a kao sadržajnu osnovu uzima plesni partnerski sklop. Partner s kojim je na sceni ostvarila izražajnu bliskost i uzajamnost je plesač Taiguara Goulart, od 2019. godine zaposlen u baletnom ansamblu zagrebačkog HNK-a.
  
  Prema riječima Lucije Kukor, ideja nije ishođena iz konzultacija s literarnim predloškom nego iz svijeta osobnih promatranja i razmišljanja o odnosu, a u razradi materijala ležerno se, ali ne i površno, iskazuje svijest o velikom udjelu tehničke motivacije odnjegovane kroz plesno obrazovanje. Koreografija je kreirana u naglašeno vizualnom i neverbalnom ključu; tjelesna prisutnost plesača razvedena je naizmjeničnim i dijaloški uspostavljenim plesnim vokabularom u emocionalno nabijenoj razmjeni. Forma dueta oblikovana je na planu čiste fizike tijela, energetske i komunikacijske igre postupnog rastvaranja isprva odvojenih i osobno oblikovanih kinesfera u dinamično kreiranom, pokretljivom zajedničkom prostoru.
  
  S početka scensko svjetlo oblikuje dvije zasebne svjetlosne aure oko plesača, a nadalje ono preuzima funkciju oznake približavanja i preklapanja dvaju različitih i snažnih tjelesnih zona. Prostor je iskorišten kao sredstvo identifikacije, plesači u svakom trenutku koriste njegove male segmente, isječke koje vrlo osobno pronose, premda zaposjedaju različita mjesta na gotovo cijelom podu pozornice. Takva rascjepkanost ujedno je odraz postupnog strukturalnog sastavljanja koreografije i vremenskog kontinuiteta kroz fraziranje. Gradacija povezivanja je tečna – prepoznavanje, prilagođavanje i oponašanje, usklađivanje, nježna razmjena i supostojanje, zatim izbijanje tenzija kojima dva tijela psihološki pune izgrađen međuprostor. Svjetlo kontinuirano ostaje agent maksimalnog naglašavanja tijela kao najznačajnijih protagonista, a u skladu s fizičkom poetikom odabrani su i nepretenciozni kostimi, uobičajeni dnevni, čak i ulični outfiti, koji osobito kod ženskog dijela tandema daju uvid u energične mišićne pulsacije.
  
  Za razliku od primjerice nedavno gostujuće predstave Sympósion talijanskog autorskog i izvođačkog tandema Giovanni Leonarduzzi – Lia Claudia Latini s kojom dijeli istovrsno tematsko nagnuće, no ondje razrađeno s aspekta potrebe pripajanja i fizičkog objedinjenja u jednu cjelinu, ovdje se uz povremena ujednačavanja, nižu sekvence promjena i isticanja specifičnih plesačkih razlika. One se kombiniraju sa stilskim figurama simetričnih preklapanja dvaju tijela u istom prostornom planu, poput superpozicije u kojoj se istovremeno aktiviraju različite kinesfere svakog tijela naizmjence. Tada tijela igraju kao vodiči kontinuiranog pokreta koji se prenosi uzajamnim energetskim upijanjem, gdje ovaj dvojac odlično funkcionira u nadopunjavanju kvaliteta.
  
  U početnom koreografskom promišljanju materijala ne postoji izravno savezništvo s glazbom; kako autorica tvrdi taj se izbor nadovezuje na već formiranu ideju o sadržaju ili emociji. Aranžman zvuka u cjelini je satkan kolažiranjem različitih zvučnih materijalnosti. Sukladno motivima prolaznosti i površnosti raspon zvučnih tekstura uključuje elemente uličnog meteža i buke automobila preko energične, ritmične glazbe sve do bollywoodskog kiča, a završava Lucijinim songom. Bogat koreografski rječnik vrlo slobodne i izazovne rekonfiguracije, unatoč svoj suvremenoj žestini i ekspresivnim elementima, očiglednim referencama, čini vidljivom i primisao o baletnom pas de deuxu s kojim također vodi dijalog.
  
  U kratkoj izjavi u informativnom letku ne podastiru se objašnjenja nego upućuju pitanja: „usporava li se vrijeme kada naletimo na ljubav?, što se događa s užurbanošću u vremenskoj konstanti?, jesmo li spremni učiti?“ Neovisno gledamo li ovu predstavu kao poruku izricanja ljubavne jednosti u srazu različitosti, unosimo li u nju osobne sentimentalne projekcije ili ne, Ljubav u vremenu je prvenstveno predstava o plesu kao izrazu ljubavi.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 3. siječnja 2023.
  
  Ljubav u vremenu
  koreografkinja, plesačica, pjevačica Lucija Kukor
  plesni partner Taiguara Goulart
  premijera 17. studenoga 2022.
  glazbeni producent Domagoj Perišić, fotografkinja Ksenija Španec, video Sven Copony, scenska rasvjeta Tomislav Maglečić
  Projekt je podržan sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, te realiziran u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom u okviru programa Koreospektar. Projekt je ostvaren uz podršku UPPU PULS i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Piše:

Jasmina
Fučkan