Knjiga Feministički pornopejzaži je magistarski rad srpske koreografkinje, plesačice, performerice i radnice u kulturi Ane Dubljević (1980.) na studiju koreografije i performansa (CuP) na Angewandte Theaterwissenschaft na Sveučilištu u Gießenu. Rad Ane Dubljević usmjeren je ka istraživanju kolaborativnih, koautorskih, nehijerarhijskih izvedbenih praksi, a u navedenoj knjizi autorica opisuje umjetničko istraživanje u području feminističke dramaturgije kroz rad na predstavi Still to come, a feminist pornscape nastale kolaborativnim procesom s kolegicama Zrinkom Užbinec, Idom Daniel, Rahel Crawford Barr i Fridom Laux.
Nizom kraćih poglavlja koja, kako autorica navodi, funkcioniraju kao zbirka priča koje se međusobno dotiču jer koegzistiraju na istoj ravni „bez jedne misaone linije koju bi trebalo pratiti“, postavlja teorijski okvir i daje uvid u praksu nastanka predstave. Insistirajući na „razumevanju koje se neprestano generiše iznova, pojavljuje i iščezava u gustoj mreži ideja koja se neprestano širi, razumevanju koje se neće zalediti u misli ili delu, već onome koje uvek tek dolazi“ knjiga strukturom odražava sadržaj, odnosno na neki način primjenjuje principe feminističke dramaturgije u pisanom mediju. Pozivanjem na teorijske postavke i pojmove, Ana Dubljević mapira prostor istraživanja – interese i pojmove koje je uvijek iznova potrebno razumijevati. Tako istraživanje teži multiplikaciji mogućih čitanja i ne daje odgovore.
Oslanjajući se na teoretske postavke između ostalih i Laure Mulvey, Nine Power i Tristan Taormine, autorica praksom preispituje pojmove poput, primjerice, skopofilije (termina koji označava užitak u pogledu usmjerenom ka objektu seksualne želje o kojemu je u filmskom kontekstu pisala feministkinja Laura Mulvey analizirajući poziciju žene kao objekta u filmskoj industriji) tražeći druge mogućnosti pogleda, shvaćanja tijelom, prisutnošću, nasuprot racionalnog, distanciranog, cerebralnog razumijevanja, pri čemu koristi „strategiju“ koju tijekom procesa autorice nazivaju pornisheness, a koju možemo shvatiti kao erotiziranu tjelesnost i izvor propitivanja drugih i drukčijih kanala želje što pridonosi destabilizaciji dinamike moći. Time Ana Dubljević otvara mogućnosti drukčijeg pogleda, uzajamnosti, pri čemu pornishness kao dugo zanemarivan aspekt tijela funkcionira kao jedan od (ovdje ključan) modalitet percepcije i akcije.
Knjiga se kreće unutar i uokolo navedenih (i nekih ovdje izostavljenih) parametara s naglaskom na odmak od cerebralnih praksi i trendova 2000-ih u plesu i izvedbenim umjetnostima koje Ana Dubljević ne odbacuje, nego proširuje i produbljuje upravo unošenjem pornish potencijala tijela. Također, autorica protočnim jezikom ostaje dosljedna samoj metodologiji rada – iz prakse u teoriju, uvijek vraćajući se praksi. Funkcionirajući unutar domene feminističke dramaturgije, Ana Dubljević svjesno pristupa svim mogućim zamkama i etiketama i mapira prostor unutar kojeg i odnosu na koji postavlja svoju praksu dajući nam ključeve za razumijevanje. Svakako bi bilo zanimljivo pogledati i predstavu, koja je gostovala u Zagrebu u sklopu Queer sezone 2018. godine.
U predgovoru knjizi Bojana Kunst tvrdi kako „Ana Dubljević ne nastoji samo razviti dramaturško mišljenje kroz praksu, već i na feministički način politizira praksu rada na predstavi“ pri čemu „nailazimo na zahtjev za opscenošću, povezivanjem pornografije s dramaturgijom, zahtjev za pogledom i utjelovljenom željom, ali tako da se slavi opskurna i nedokučiva tama tijela“. Kako primjećuje Ana Dubljević, feministička dramaturgija predstavlja još uvijek nedovoljno definiran termin, u čemu možda leži i njegova snaga, no sve veća učestalost termina svakako ostavlja i prostor manipulaciji odnosno neprikladnom imenovanju. Feministička bi dramaturgija trebala isklizavati iz hijerarhije, naglašavati kolaboraciju, zajedničko autorstvo, non – peak dramaturgiju bez standardnih struktura.
Drugi termin koji Ana Dubljević koristi (prema Ani Vujanović) je i pejzažna dramaturgija. Ona predstavlja svojevrsni mikropolitički iskorak iz sustavnog izrabljivanja, dinamika moći i tržišta obilježenih hijerarhijama unutar radnih procesa, kako na izvedbenoj sceni koja i sama ili teško izmiče neoliberalnoj i patrijarhalnoj logici ili jedva opstaje na njezinim marginama. Takva je dramaturgija karakteristična za nezavisnu scenu, budući da je ona implicitno politična, izmiče iz patrijarhata i neoliberalizama, zauzima poziciju nasuprot eksploatacije i zalaže se za drugarstvo.
Na samom kraju knjige autorica definira nekoliko elemenata pejzažne dramaturgije – među kojima je i princip brige što podrazumijeva nalaženje vremena za „bavljenje višestrukošću vremena“ što podrazumijeva „odbacivanje linearnih proizvodnih ritmova“ uz postavljanje pitanja koji svjetovi se održavaju na račun drugih.
Pozivajući se na Andréa Lepeckog, američkog teoretičara izvedbe i kustosa, autorica navodi kako je „političko uvijek neka vrsta eksperimentiranja“ koje uključuje planiranje, programiranje i eksperimentiranje. U radu na Still to come, Ana Dubljević dramaturško mišljenje definira kao „refleksiju eksperimentiranja“ nazivajući je „imaginarnom multidimenzionalnom refleksijom koja može biti jasno artikulirana, ali često se može vidjeti, dotaknuti, okusiti, čuti, odigrati ili doživjeti svim drugim čulima grupiranim u šesto čulo“. Still to come nije imao dramaturge nego su koreografski i dramaturški proces funkcionirali kao „tesna povratna sprega“ i to kroz koautorstvo. Istovremeno s ostalim načelima kolaborativne prakse, Ana Dubljević ističe važnost postojanja strukturiranog prostora u kojemu se mogu ali i ne moraju iznositi osjećaji vezani uz proces (koji ona naziva „check in“). Validacija emotivnog pejzaža, ili bolje rečeno svijest o njegovom poslovično prešućenom utjecaju na sam proces i uključenje u njega, korespondira sa odbacivanjem binarnog, hijerarhijskog, utilitarističkog te se okreće osluškivanju, procesualnosti, prihvaćanju, uzajamnosti.
U feminističkoj i queer pornografiji autorica prepoznaje iste modele kao i u feminističkoj dramaturgiji pozivajući se na Feminističku porno knjigu (zbornik koji obuhvaća tekstove djelatnika i konzumenata feminističke pornografije iz 2013.godine, ur. Tristan Taormino, Constance Penley, Celine Perrenaz Shimzu, Mirelle Miller-Young, The Feminist Press, at the University of New York) koja feminističku pornografiju definira kao „istovremeno etabliran i nastajući porno žanr“… koji dovodi „u pitanje dominantne predstave roda, seksualnosti, rase, etničke pripadnosti, klase… ona istražuje koncepte želje preduzimljivosti, moći, lepote i zadovoljstva u njihovim najsloženijim oblicima…“. U praksi to znači film ženske autorice, ne toliko orijentiran cilju, kraju (svršavanju) koliko interelacionalnosti, polaganosti, uspostavi i rastakanju želje i općenito procesualnosti vođene osjetima i željama koja ona generiraju.
Sličnosti s feminističkom dramaturgijom su osjetne – proces, odbacivanje hijerarhije, uzvraćanje pogleda, reciprocitet, prihvaćanje i igranje s užitkom itd. U skladu s tim tijekom rada na predstavi autorice su u tekstove o ženskoj pornografiji zamjenjivale pornografske pojmove s pojmovima „koreografija“ i „predstava“ uspostavljajući odnose zasnovane na sličnosti između dva žanra. Posebice se, naslanjajući se na Mulvey pri kritici skopofilije, knjigom proteže afirmacija drukčijeg, neprisvajajućeg pogleda i potraga za mehanizmima uzajamnosti i obostranog užitka stvaranja/odnosa. Takve strategije autorica obuhvaća terminom „tantrička dramaturgija“, dodajući pojmu „neku vrsta spiritualnog pristupa dramaturgiji kao praksi u kojoj proces ne teži ostvarenju cilja“.
Feministički pornopejzaži su knjiga koja se čita u dahu, pruža dovoljno informacija i jasno markira teorijski i izvedbeni kontekst u kojemu se pozicionira, istovremeno zadržavajući pitkost i protočnost teksta čime ostaje vjerna svome izvoru u praksi. Intimno-istraživački pristup vidljiv je od samog odabira teme – afirmaciji, propitivanju i prestrukturiranju pornishnessa u izvedbi, odabira metodologije – nehijerarhijske, pejzažne dramaturgije, čitljive i u samoj „dramaturgiji“ teksta, kao i u otvorenom, izravnom jeziku koji proizlazi iz propitivanja procesa, iz utemeljenosti u praksi.
© Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 2. siječnja 2022.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE