Mudračica neokrinkane istine
UO Trafik, Rijeka: Drago mi je, Dragojla!, autori Žak Valenta i Vera Mitrović Vrbanac
-
U Zagrebačkom plesnom centru početkom jeseni izvedena je premijera plesno-dramskog sola Drago mi je, Dragojla! u koautorstvu koreografa Branka Žaka Valente i izvođačice Vere Mitrović Vrbanac, karlovačke umjetnice i voditeljice Studija 23. Reprize su odigrane 4. i 5. siječnja, prva baš na rođendan Dragojle Jarnević (Karlovac, 4. siječnja 1812. – Karlovac, 12. ožujka 1875.), književnice i Ilirkinje (jedne od dvije zabilježene na povijesnoj litografiji Muževi ilirske dobe), intrigantne samosvjesne žene, koja je neobičnom snagom volje savladavala hrvatski jezik (materinji jezik Karoline Jarnevic iz Carlstadta je njemački) i pritom se hrabro nosila s hrvatskim, odnosno austro-ugarskim, odnosno opće važećim patrijarhatom. Uspjela je opstati samostalno, bez udaje ili samostana; pisala je i objavljivala (poeziju i pripovijetke, drame i jedan roman), ali je živjela od šivanja; bila je odgajateljica (na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji) i učiteljica (u Karlovcu je osnovala i privatnu djevojačku školu), glumila je amaterskoj skupini, zafrknuvši suknju popela se bosa na Okić s one strmije strane (smatraju je i začetnicom planinarstva i alpinizma), a u povijest je ušla „vandalsko-aktivističkim činom“. Naime, tijekom šetnje na Schlossberg u Grazu, uočila je na kuli grafit Ivana Trnskoga, domoljubne stihove na hrvatskom jeziku, na koje je oduševljeno odgovorila kao „Ilirkinja jedna“, nakon čega ju je mladi pjesnik potražio.
Ključno za daljnje, i ovo aktualno kazališno druženje s Dragojlom je objavljivanje njezinog Dnevnika, rukopisa od preko tisuću stranica intimnih zapisa, bilješki i opažanja, njezino „arhiviranje vremena i ljudi“ vezanih uz društveni, književni i politički život tijekom središnjih četrdesetak godina 19. stoljeća, koji je uredila Irena Lukšić (2000., Matica hrvatska, Karlovac). Izbor iz te debele knjige Dragojlinih zapisa, svjesno namijenjenih čitateljima koji će „hotjeti moj život pretresivati poslije moje smrti“ samo je ishodište slike, scene i radnje, i osnovni izvor teksta koji Vera Mitrović Vrbanac govori; a knjiga je i fizički prisutna na sceni. Izvođačica je na početku stavlja na glavu i onda hoda vježbajući pravilno držanje tijela. Tako su fizički povezane, izvođačica je koncentrirana na ovaj svojevrsni nastavak tijela, vanjski folder. Dakako, istovremeno scena aludira na civilizacijski sarkazam upisan u sliku: „žena s knjigom“ kao žena kojoj je knjiga teret na glavi dok vježba ono što joj je zapravo potrebno u životu da bi bila „žena“ – lijepo držanje i graciozan hod. Što simbolizira poziciju i napore nadobudne hrvatske književnice u svijetu definitivno nesklonom umjetnicama.
Dragojline rečenice, lucidnost koja se do nas probija iz arhaičnih riječi i konstrukcija, uistinu plijene pozornost. I u tom smislu izvođačica je u prvom redu njihov pročišćeni, samozatajni medij. Jer Dragojla ima toliko toga za reći, primijetiti; pronicljiva, sarkastična, posložena. Tako jasna i logična; „svjesna općih društvenih ograničenja, ali i osobnih potencijala, određuje se osviješteno za slobodu izbora u svakom području života“ (iz programskog teksta). Zašto bi se udala kad je okružena Hrvatima koji su „na niskom stupnju naobraženja“ i „prostaki u svojoj naravi“; rijetki su „učenjaci“, a „i oni bijahu surovi“. Pa kako bi ona postala „surovnjaku“ „žena, ropkinja“? „Ja koja sam danomice nastojala da se usavršim u svakoj struci, koja sam vrstna bila neodvisan od muža život si stvoriti, ja da idem samo zato za muž da budem ženom? A kuda bi s punim vatrenim srcem..?“
Vera samozatajno posreduje riječi koje ocrtavaju nekoliko karakterističnih, zabilježenih događaja i promišljenih fragmenata iz Dragojlinog života. Teme (udaja, razgovor u Grazu o tajanstvenoj „Karlovkinji“, sukob s majkom jedne loše učenica Julike, obračun s gospodom iz Vijenca…) lagano se nižu, bez izvanjskih akcenata. Dramsko je u tekstu. A pokret, glazba i video projekcija (s izvođačicom u derutnom, napuštenom prostoru nekadašnje Dragojline kuće u Karlovcu) ga obavijaju, materijaliziraju, sjenčaju. Izvođačica/pripovjedačica lagano i sigurno vodi tijek priče, kao što i hoda kroz vrijeme i prostor, ili se giba uz male, pažljive, mirne radnje promijene odjeće i rasporeda reducirane rekvizite (stolac, kofer, torba, jabuka…). Tek u nekoliko navrata Vera ima (pre)kratke različite koreografske digresije kao naznake fizičke radnje (poput mimske skice penjanja) ili poetskog urona u intimu žene čije je „geslo uvijek bilo – neokrinkana istina“, i čini mi se da se tu moglo hrabrije usidriti u tjelesnu, zaumnu stranu koreodrame razvijajući dijalog s Dragojlom. Ovako se to više čini kao predah između tekstualnih cjelina i ulazak u novu sliku.
Vrlo su zgodne i dobro uklopljene i duhovito zaigrano izvedene epizode uprizorenih citata iz onovremenih društvenih uputa o ponašanju žena i pravilnom sjedenju, kao i sintagme i rečenice iz kritičkih osvrta na Dragojlinu ostavštinu koje Vera Mitrović Vrbanac izgovara u profinjenom, suzdržanom stavu, i tek s lagano izazovnim sarkazmom.
Danas, slušajući glas žene koja je „hotjela“ biti „mudračica“, taj arhaični, i pomalo nespretni hrvatski jezik (koji se tek kroz dnevničke zapise započete na njemačkom, razvija i brusi) zvuči poetično pomaknut na neki naivan, čist, dječji način. Dragojla Jarnević je strasno i iskreno radila na svom obrazovanju i promišljanju društvene stvarnosti, i pritom izvojštila rijetku životnu samostalnost i autoritet. Vera Vrbanec Mitrović uz vodstvo Branka Žaka Valente to je posvećeno i suvereno iznijela.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 13. siječnja 2023.
Drago mi je, Dragojla!
autor i koreograf Branko Žak Valenta
izvođačica i koautorica Vera Mitrović Vrbanac
skladatelj Goran Ilić, snimanje i video obrada Mara Prpić, oblikovanje svjetla Duško Richtermoc, tekst Dragojla Jarnević (iz Dnevnika), savjeti uz tekst Snježana Srdić
produkcija Branko Žak Valenta, Umjetnička organizacija TRAFIK, Rijeka
Piše:
Đurinović