Svi su otišli i one su ostale same

Plesni film Tri sestre, red. Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

  • Plesni film <em>Tri sestre</em>, režija Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    U srijedu, 16. studenog 2022. u Kunst teatru premijerno je prikazan plesni film Tri sestre. Režiju potpisuju Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović po scenariju Natalije Manojlović Varga, nastalom po motivima kazališne predstave Tri sestre u režiji Natalije Manojlović, premijerno izvedene 2017. u Teatru Itd.

    Stoga je ovo, na neki način, treća razina interpretacije istog originalnog predloška – poznate  Tri sestre A.P.Čehova, koja i dalje sadržava sukus onoga što ta drama nosi u sebi, kako u obliku naslovnih likova i radnje tako i u obliku emocija, odnosa, žudnji, razočaranja, nada i svega onoga nikad izrečenoga, čime toliko obiluju Čehovljeve drame a što je itekako prenosivo plesnim kazalištem, a onda i plesnim filmom. Čehovljeve tri sestre iz istoimene drame postale su metafora žarke žudnje („U Moskvu, u Moskvu!“ ili „Treba raditi, raditi!“) bez djelovanja. Iz te opreke, priželjkivanja promjene bez potrebe da se ustane iz fotelje,  gledajući izvana, proizlazi i humor. No iznutra, intimno, te tri sestre su beznadno „zaključane“ u svom prostoru. (Kako Irina priznaje: „…ali moja je duša kao skupocjen zatvoren glasovir čiji se ključ izgubio!“)

    Svevremenost i životnost drame, kao i uostalom svih Čehovljevih djela, očuvalo ju je od vremena te je postala stalno mjesto kazališnog, izvedbenog, dramskog i postdramskog propitivanja – kako u svijetu, tako i kod nas, te smo je u posljednje vrijeme mogli vidjeti u: HNK-u Split 2022. u režiji Nenni Delmestre, HNK-u Zagreb 2019. kao autorski projekt Bobe Jelčića, HNK-u Osijek 2016. u režiji Nikole Zavišića,  GDK-u Gavella 2014. u režiji Slobodana Unkovskog, KUFER / Teatru ITD 2013. Irinina  duša je skupocjen klavir, autorski projekt Rone Žulj inspiriran likom Irine u izvedbi Martine Nevistić,  ZKM-u 1997. u režiji Paola Magellija itd;  na Festivalu svjetskog kazališta: Tri sestre teatra Red Torch iz Novosibirska redatelja Timofeja Kuljabina (2021.) integralno postavljene na znakovnom jeziku, te Što ako su otišle u Moskvu? brazilskog kazališta Cia Vertice de Teatro iz Rio de Janeira redateljice Christiane Jatahy (2017.) koja je opet neko sasvim drugo čitanje, eksperimentalno, suvremeno i britko ali jasno očuvane ishodišne jezgre. Ovom se popisu 2017. pridružuju i Natalijine plesne Tri sestre.

    Plesni film <em>Tri sestre</em>, režija Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    Ponovno iščitavanje drame nesumnjivo je bio prvi korak nakon kojeg je Natalija napravila pomak u pravcu postdramskog, tjelesnog, plesnog. Uz dramaturšku podršku Ivane Đule, pretočila je riječi i rečenice u pokret, gestu i radnju. Iz galerije likova (poput stare sluškinje Anfise, neodgovornog i kocki sklonog brata Andreja, šogorice Nataše, dragog doktora i obiteljskog prijatelja Čebutikina, poručnika Veršinjina, baruna Tusenbacha…) koji oslikavaju život u ruskoj provinciji u vrijeme propadanja plemstva i pune Čehovljevu scenu odnosima, suživotima, raznim sudbinama, svakodnevnicom, komičnošću, tragikom i banalnostima, autoricu zanimaju samo sestre: Olga (Petra Chelfi), Maša (Ivana Pavlović) i Irina (Martina Tomić), dok su svi ostali tek nevidljivi poticaji promjena, prisutni kroz impulse, šutnje, akcije, kroz njihove pokušaje da se pokrenu, organiziraju, nešto naprave, prodišu i dohvate toliko žuđenu (i neuhvatljivu) sreću.

    Sve počinje u polumraku. Na sceni kao da su samo svjetlosni spotovi i razaznajemo veliku hrpu namještaja na desnoj strani. Ostatak scene su samo dva stola i fotelja. Sve nosi teret starog i potrošenog, a sestre su svaka na svom mjestu u prostoru na podu, skvrčene, pomalo nalik fetusima koji se polako pomiču, dižući se i osvajajući prostor uz puno pažnje i opreza. Kao da su zatočene u vakuumu, i same nesigurne gdje su, što rade, a kamoli zašto. Polako naslućujemo neke motive koji bi se mogli pročitati i kao kraj drame. Irina grabi koferčić i odlazi („…sutra ću otići sama, predavat ću u školi i sav ću svoj život posvetiti onima kojima je on možda potreban…“), Maša stavlja šubaru na glavu (jedna od njenih zadnjih rečenica iz drame nakon što se pomiri s odlaskom Veršinjina i pristaje na povratak kući s mužem kojeg ne voli je: „Gdje su mi šešir i ogrtač?“), a Olga preuzimajući fizikus starosti sjeda za stol primičući si hrpu papira („Nisam htjela postati ravnateljica, a postala sam, u Moskvi me dakle nikad neće biti…“). Te iste motive možemo naći i na početku drame ( što naravno ne čudi kod Čehova): Irina koja entuzijastično govori o odlasku u Moskvu, Maša koja stavlja šešir na glavu i želi otići s imendana jer je eto danas „melankolerična“ no odustaje od odlaska kad se pojavi zanimljiv gost – Veršinjin, i Olga koja se žali na glavobolje jer se u školi po cijele dane „ljuti na djevojčice“, ali po težini cjelokupne atmosfere sklonija sam misliti da smo ih zatekli na kraju. Kad se već sve dogodilo, svi su otišli i one su ostale same. I što sad? Kako dalje?

    Tu gustu i ljepljivu atmosferu naglo prekida Irinino otvaranje malog kofera iz kojeg ispada nakit (koji je nosila za imendan?). Posprema ga i prekida tišinu s jednim duhovitim „Joj“ i kreće u potragu. Maša pali cigaretu, Olga počinje ispravljati zadaće. Irina je našla što je tražila – zidni sat (sat pokojne mame?), koji oprezno postavlja na svoje mjesto na zidu, vrti kazaljku i glazba ponovo kreće. Kao da je vratila vrijeme unatrag, zrak postaje lakši i prostor svjetliji.

    Plesni film <em>Tri sestre</em>, režija Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    Budući da sam i sama imala sreću zaigrati Irinu u Čehovljevim Sestrama (u GDK-u Gavella) dobro sam poznavala građu drame, i gledajući Natalijine Sestre imala sam osjećaj da je ovo logičan postupak u pristupu drami. Kažu da se kod Čehova ne igra rečenica nego sve drugo. Žanr određuje kako, a ne što, i ovakav koreodramski Čehov, bez riječi i sav u radnji, dobio je dimenziju prenošenja stanja bez strogo linearnog narativa, a zadržao sukus onog između rečenica, misli i osjećaja.

    Pratimo Petru, Ivanu i Martinu u tkanju odnosa i situacija, gradnji napetosti i napuštanju istih (postepeno ili na rez), reagiranju na scenske podražaje i prepuštanju,i kroz sve to stvarno prolazimo kroz Čehovljevu dramu jer asocijacija prelazi u prepoznavanje. Partitura postaje čitka. Primjerice čajanka na početku koja se pretvara u pomno, ali žustro pakiranje vrijednog obiteljskog porculana jer u Moskvu će se svakako otići; zvuk vlaka i pogledi, dolazak gostiju, iskreni i oni drugi, kurtoazni, socijalno-potrebni smjehovi, veselo postavljanje dugačkog stola (čekaju se maškare?), ustreptalost Maše koja ne može ne asocirati na nečiju blizinu, Irinin ples s tajanstvenim visokim, tamnim strancem koji u njoj probudi nešto novo i toliko žuđeno a raspline se i prije nego što je zapravo i počelo.

    Svako okretanje kazaljki sata tjera vrijeme unaprijed, a svako otvaranje kofera donosi nova iskustva, a ona se mogu i ne moraju pratiti linearno. Na primjer, iz kofera u kojem se ispostavi da je srebrni beštek i nakon čijeg otvaranja slijedi scena postavljanja stola Irina najprije izvadi vilicu. Pomno je ulašti i proslijedi Olgi. Tu negdje naziremo veselje, uzbuđenje i nadu jer još sve može izići na dobro, a motiv vilice dosta je upečatljiv na samom kraju drame kad Nataša, žena njihovog brata Andreja, postaje gazdarica njihove kuće i viče na staru služavku Anfisu (koju sestre, a posebice Olga, smatraju dijelom obitelji): „Što na ovoj klupi radi vilica?!“

    Plesni film <em>Tri sestre</em>, režija Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    Također i motiv kucanja, koji je i najava gostiju, pune kuće pa i možda prisjećanje na pukovnika Prozorova (oca obitelji), za čijega života je njihova kuća bila pojam raskoši i visokog društva („…dok je otac bio živ, dolazilo bi nam za imendan 30, 40 časnika, bilo je bučno, a danas samo čovjek i pol i tiho je kao u pustinji“), ali i motiv doktora Čebutikina koji se sestrama javlja kuckanjem o strop (naime on je njihov podstanar koji nikad nema za stanarinu, a može se naslutiti da je bio iskreno zaljubljen u njihovu majku).

    Svojevrstan klimaks donosi Mašin ulazak u kofer, pokušaj bijega, prepuštanje strastima i kršenje pravila uzornoga građanskog života iz kojeg izranja s malom kutijicom punom čađe koju sestre kroz histeričan smijeh razmazuju po obrazima. Požar je. Kaos vlada i izvana i iznutra, svjetovi se ruše, treba se smijati ili plakati, ili oboje istovremeno. Iz tog kaosa kao da je moguće izgraditi nešto novo. Spaljena je zemlja plodna, otvorene su mogućnosti, no prekida ih nesretna vijest (dvoboj u kojem je Saljonij usmrtio Tusenbacha: visoki tajanstveni stranac ubija zaručnika iz nužde?). Svjetlost kao kroz odškrinuta vrata zaustavlja polet.

    Crna haljina prva klizne iz ruke u ruku i oblači je Maša, dok Olga i Irina navlače bijele. Maša je jedina koja je nešto i probala, njih dvije ostaju sa svojim maštanjima. Dirljivo je Olgino navlačenje čipkaste bijele koprene preko glave ( „Ja bih se udala, kada bi bilo tko zatražio moju ruku, i za starca bi se udala…“). Olga i Irina liježu na pod, strop se urušava dok Maša uspravno stoji okrenuta leđima. Oprašta se? Miri sa situacijom? S odlaskom vojske koja je tako uzburkala njihov a pogotovo njezin život, a sada odlaze kao da ničega nije ni bilo. Na samom kraju promrmlja kao da rješava križaljku: „Rijeka na V? Volga. Da Volga.“

    Plesni film <em>Tri sestre</em>, režija Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    Jako važnu ulogu u predstavi igra i zvuk koji potpisuju Hrvoslava Brkušić i Hrvoje Nikšić a koji savršeno podupire i nadopunjuje izvođačice i cjelokupnu atmosferu. I tu je autorica ispoštovala pisca, jer Čehov puno toga ukazuje i sugerira upravo zvukom. Ništa nije nevažno: svako kuckanje, pjevušenje, krik, vanjska vika, lupkanje kiše o okno prozora ili razbijanje sata. A i svako lice ima svoj ritam koji se postepeno mijenja kroz činove.

    A sada je tu i film, vješto snimljen (kamera: Nina Đurđević) u Hvaru u najstarijem europskom kazalištu na jednom od gostovanja predstave po Hrvatskoj, zahvaljujući projektu Ruksak (pun) kulture Ministarstva kulture. I upravo su ta gostovanja i razgovori sa srednjoškolcima nakon odgledane predstave inspiracija za ovaj film.

    Koliko srednjoškolci razumiju plesne sestre i što im to danas znači? Jesu li više shvatili nakon čitanja drame, obavezne lektire? Radnju i likove su svakako pohvatali, no što je s ostalim? Je li za plesnu predstavu ili film nužno pročitati dramu? (Svatko ponaosob nešto sluti, zaključuje, promišlja ili jednostavno odbija dramu kao zastarjelu, a ples kao nerazumljiv i nepotreban.) Njihovi odgovori, ukomponirani u film, vrlo su duhoviti, i uskoro nam je jasno da su racionalno spoznali malo ili ništa, ali da su prepoznali, osjetili i možda najtočnije: naslutili stanje, atmosferu, što se sestrama intimno događa i kako se mijenjaju. Želimo vjerovati da su osjetilni receptori tih mladih ljudi dobili puno više nego što su svjesni.

    Film je kolaž scena iz predstave (originalnih ili modificiranih) koje dobivaju novu dimenziju zahvaljujući filmskom mediju (krupni kadrovi, nove perspektive…), a kontinuitet zbivanja prekidaju kadrovi izjava djevojaka iz srednje škole Hvar. Iako ne čujemo postavljena pitanja, lako ih je odgonetnuti kroz njihove ponekad šeprtljave („rade nešto čudno s nogama, ne znam što rade“), ponekad odrješite („Što se događa? Zašto se ništa ne događa? Kad ćemo doma? Zašto ne idemo doma?“) odgovore koji pogađaju neke od tema i više nego oni u tom trenutku mogu zamisliti, a opet jedna od djevojaka je izjavila : „…vrijeme ide, sat ide dalje, a one ostaju na mjestu… kad smo shvatile da se ništa ne događa onda smo jednostavno bile u tom toku gdje smo pokušale povezivati sve skupa.“ Nisam se mogla ne nasmijati na njihove zbunjene poglede i slijeganje ramenima, a njihova pozicija učenica duhovito je zaokružena kadrom umetnutim u odjavnoj špici kao svojevrstan epilog filmu (i pozdrav onom nasmijanom Čehovu?) u kojemu njih sedam stoje u vrsti u foajeu kazališta ispred stroge Olge koja ih mrko promatra (ali mrko s odmakom, u smislu: igram mrzovoljnu profesoricu neispunjenih kapaciteta i meka srca).

    Plesni film <em>Tri sestre</em>, red. Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović

    Također, u filmu vidimo i tri sestre koje izlaze iz okvira svoje predstave referirajući se na nju: Maša ulazi u kofer koji se nalazi na terasi i odjednom se nađe u nepoznatom prostoru u kojem je vlastita sjena ne sluša pa čak i pokušava zastrašiti, a onda, nekoliko kadrova kasnije izlazi iz kofera na pozornici i zauzima svoju vertikalu; ili recimo scena čajanke koja počinje na pozornici, ali svaka od sestara da bi pronašla svoju šalicu mora probiti / srušiti granicu u potrazi za izgubljenim rekvizitom koji se krije na najnepredvidljivijim mjestima u prostoru SADA. One silaze sa scene hvarskog kazališta u njegove hodnike, predvorja, garderobe; traže, gube se, skrivaju, otkrivaju. Povezuju ono najkrhkije i teško prenosivo iz drame s čvrstom dramskom materijom – kamenom i drvetom starog kazališta. Pritom se susreću i same sa sobom i s hrpom zbunjenih srednjoškolki koje ne znaju što su zapravo vidjele, ali su dovoljno zbunjene da o tome promisle.

    © Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. veljače 2023.

    Produkcija: TRAS Studio, 2022., Natalija Manojlović

    Režija i koreografija: Natalija Manojlović Varga i Miro Manojlović
    Asistent koreografije: Petra Chelfi
    Izvođači: Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Martina Tomić 
    Kamera:  Nina Đurđević
    Montaža: Miro Manojlović
    Glazba: Hrvoslava Brkušić i Hrvoje Nikšić
    Frizura: Aleksandar Virgilis
    Autor fotografija: Damir Žižić
    Sudjeluju učenice Srednje škole Hvar: Mar Andjelić, Petra Ivandić, Josipa Ivanković, Mihaela Rosso, Lana Schwarz, Barbara Bratanić, Marijeta Paduan


     
● naslovna● hrvatska● eseji● gostovanja● festivali● intervjui● knjige
● časopisi ● portreti ● snimke ● pišite nam