Proza u scenskoj igri tijela
Me’med, autorski projekt Bojana Bana, Filipa Severa i Lea Rafolta, Tala Ple(j)S
-
Me’med, autorski projekt Bojana Bana, Filipa Severa i Lea Rafolta nastao prema romanu Semezdina Mehmedinovića Me’med, crvena bandana i pahuljica zagrebačkoj se publici predstavio u TALA PLE(j)Su, 4. prosinca 2022. Projekt nastao u sklopu međunarodnog intermedijalnog festivala književnosti PunKt Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, kasnije se razvija i postaje diplomskim radom dvojice studenata diplomskog studija Neverbalnog teatra na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Bojana Bana i Filipa Severa. TALA PLE(j)S, kao projekt koji mladim umjetnicima omogućava prostor za rad ali i prikazivanje izvedbi, svojim pomalo ograničenim uvjetima u ovom je slučaju natjerao izvođače da razmišljaju o svim koracima i selektiraju ih u skladu i s resursima tog prostora.
U ovoj predstavi izraženim igranjem tijela, književnost, točnije Mehmedinovićeva poetika dobiva novi oblik i pretvara se u kazališni jezik, a tjelesnost i gradnja sukoba ono je što poetici ovog bosanskohercegovačkog pisca koji je od 1996. do 2019. živio i pisao na američkoj adresi, omogućuje da oživi pravim scenskim životom. Tako se spojem autobiografske proze ovog književnika i tjelesnosti izvođača dobiva senzacija koja zbog svoje kompleksnosti nije česta pojava u današnjim repertoarima u kazalištima. Stoga tako nije slučajno da ova predstava nastavlja svoj život na nezavisnoj sceni. Ono što izvedbu čini kompleksnom jest potreba za stalnim promišljanjem, kao i pokušajima prebacivanja proze u scensku igru: „U romanu autor izmjenjuje mjesta radnje, stoga se promišljanje o prostoru nije moglo kretati u smjeru rekreacije svih prostora koji su u romanu. Takav prostor nametnut dramaturgijom romana iz produkcijskih, ali i umjetničkih razloga bilo je nemoguće oživjeti“, objasnio je jedan od izvođača – Filip Sever, u razgovoru nakon izvedbe. Na samom početku izvedbe, u prostoru stoje dva izvođača – distancirana, daleka i pomalo strana, te se čini da svaki živi u svom odvojenom mjestu. Kako izvedba napreduje, tako i njihov odnos raste, približava se, a onda i udaljava, lomi. Mjesta loma su mjesta u kojima izvođači iz proznog odlaze u dramsko tako što grade sukob s jasnim motivacijama. Na tim mjestima i publika može uočiti motivacije izvođača, to jest stvarnih likova iz djela; oca i sina.
Ono što pojačava sukob jest činjenica da projekt proizlazi iz autobiografskog i vjerojatno najintimnijeg Mehmedinovićevog romana Me’med, crvena bandana i pahuljica, u kojem autor opisuje iskustvo srčanog udara nakon kojeg, želeći poboljšati odnos sa sinom Harunom, njih dvojica kreću na roadtrip tokom kojeg rekapituliraju odnos.
Kao glavno mjesto događaja i strahova Mehmedinović opisuje bolnicu koja je ispunjena iskustvom nemoći, tugom, osjećajem unutarnje hladnoće i praznine, gdje se suočava s težnjom da prihvati promjenu vlastitog ja, ali i sa strahom da ne zaboravi starog sebe.
Mehmedinović piše: „Najbolje fotografije uvijek ostanu nesnimljene. To je u redu. Ne treba sve završiti na fotografiji. Ono što je najvažnije treba da ostane u sjećanju.“ Kroz tri dijela izvedbe (koja slijede tri dijela romana), tako pratimo i upoznajemo likove oca Semezdina i sina Haruna, a u trećem dijelu i majke Sanje, koji u svom djelovanju ma koliko da se susreću jedni s drugima, jednako toliko i bježe jedni od drugih.
Uigranost izvođača pratio je nedostatak igre sa svjetlima, koja je zbog karakteristika prostora morala biti u drugom planu, no izvođači uspijevaju dočarati atmosferu i vode nas iz prošlosti u sadašnjost, onda i u budućnost, te tako u krug. Atmosfera se mijenja u skladu s njihovom podjelom izvedbe na tri dijela, pa je tako u svakom dijelu znatno drugačija – prvi je čin hladan, zagasit i težak, drugi je dinamičniji, a treći čin postaje istinsko mjesto intimnosti koja se širi.
Osjetan je i višak tekstualnosti koja se pokušava maskirati u sigurnost igre, ali je time samo zasićuje. Izvođači, naime, pokušavaju ostati dosljedni u poruci koju pisac lakoćom prenosi u pisanom obliku, međutim kazalište to ne trpi: ono traži gradacije, sukobe, dramaturšku liniju koja će jasnom putanjom odvesti do svršetka radnje. Njihova zamisao te linije je teoretski dobro postavljena, ali praktično joj nedostaje još nekoliko intervencija, prvenstveno vezanih za skraćivanje tekstualnih dijelova.
Usprkos nedostacima, izvedba poprima oblik cjeline koju publika bez problema uspijeva kontinuirano pratiti. Uz književnu liričnost, lako je upasti u kazališnu monotoniju, što – ako nije namjerna redateljska odluka, postaje izniman scenski problem. U ovom slučaju, do te monotonije ne dolazi; razbijena je uspjelim rješenjima trojice autora: Rafolta, Bana i Severa.
Važno je naglasiti da je Me'med autorski projekt u kojemu su izvođači ujedno dramaturzi i redatelji te tako cijela građa predstave proizlazi iz njih samih: „Cilj nam je bio najbolje moguće uprizoriti roman i to smo, čini mi se, i napravili. Prostora za rad još uvijek ima, ali smatram da je to čar završnih, diplomskih predstava na akademijama. Ako prežive i nastave se igrati nakon završetka studija, materijal su na kojem se može konstantno raditi, koji se može demonstrirati, skratiti, produljiti i, naposljetku, te predstave rastu s izvođačima koji ju izvode“, naglasio je Filip Sever.
© Ana Dragozet, PLESNA SCENA.hr, 1. veljače 2023.
Autori projekta: Bojan Ban, Filip Sever, Lea Rafolta
Izvode: Bojan Ban, Filip Sever
Dramatizacija: Leo Rafolt, Bojan Ban i Filip Sever
Umjetnički savjetnik: Matija Ferlin
Majstorica tona i rasvjete: Nina Vidan
Autorica vizuala za plakat: Ela Ban
Autorica fotografija: Sindri Uču