Formalni karakter kontinuuma
Zagrebački plesni centar: Ovdje nema bijelog zeca, autorice Koraljka Begović, Mia Štark, Nastasja Štefanić Kralj / Tea Hlušička
-
.jpg)
Za premijeru predstave Ovdje nema bijelog zeca gledalište crne dvorane ZPC-a prilagođeno je tehničkom smještaju rasvjete, a scena sabijena da bi mogla primiti publiku i tri plesačice (K. Begović, M. Štark, T. Hlušička). Ta odluka oblikovala je scenu plitkog, horizontalno razvučenog plana. Podij je crna ploha ocrtana pravokutnim svjetlosnim okvirom. Naizmjence se u konfiguraciju scenskog prostora uključuju medijske preobrazbe digitalnog dizajna, grafika i projekcija koje rastvaraju zbiljske granice desnog kuta scenske kutije. Grafike linijskog karaktera nisu toliko u ulozi reprezentacija likova, prije naznaka diferencijalnih načela geometrijskog reda i organičke prepletenosti, vizualnog koda iluzornih prostornih ekstenzija. Nabrojanim postupcima, stilemima očuđenja crne kutije, naslov pridaje određenje konteksta s indikacijom značenja vezanih za popularni literarni predložak Lewisa Carolla, čiji je pojam zečje rupe (rabbit hole) u pretežno anglofonoj popularnoj kulturi suvremenog zapadnog svijeta već postao svakodnevni frazem (go down the rabbit hole). Naslovna eksplicitnost autorskog iskaza u formi činjenice nosi opterećenje složene nejasnosti, jer se istodobno ograđuje od podcrtanog provodnog motiva i sugerira svojevrsnu neprisutnost odredišta ili krajnjeg nalaza, cilja.
Stoga, čega ovdje ima? U / pad ili padanje kroz Carollovu zečju rupu blisko je bunovnom tijeku sna, odvija se mimo svjesne kontrole, na što upućuje motiv usnulih tijela, koji uvodi i izvodi gledatelja iz izvedbe. Sukladno nadrealnoj poetici alternativne stvarnosti sna, dramaturška razrada bazira se na slikovitosti montažnog karaktera sastavljenoj od isječaka. Princip longitudinalnog ulančavanja stvarnog i naznačenih prostora izveden je s tendencijom beskonačnog razlaganja, više nego integriranja. Proizvoljnim kombiniranjem medijskog i živog ambijenta, scenografiranih i protagonističkih tijela stvaraju se zasebne, vizualno i u atmosferi oštro diferencirane sekvence, u prilog doživljaju heterogenosti.
Raspršenosti izdvojenih plesnih linija suprotstavljaju se slike zgusnute trijade. U jednoj sceni dvije plesačice u hodu guraju, ljuljaju odnosno dobacuju treću među sobom, u drugoj sceni sve su tri zgužvane u živu masu koja se u spiralnom prepletu rotira po tlu, a projekcija nam poput iskrivljenog zrcala isti prizor ukazuje u multiplikaciji, u amorfnom mutežu beskrajnih prostora razlivenih u sivoj sjeni. U idućem prizoru u formi horizontalnog lanca kroz varijacije piramidalnih kompozicija, po jedna se plesačica oslanja na druge, a sve tri otvoreno, demonstrativno gledaju u publiku. Ornamentalni karakter ovakve slike trojstva možda je u svezi s natruhom mirisa tamjana koji se osjeća u zraku (?), a možda je posve osobna halucinacija jer izostaje daljnja razrada koja bi konkretnim poveznicama potkrijepila ovu asocijaciju.
Plesački trio kostimiran je u individualiziranu odjeću bijele boje, čija je idejnost diskretno govorljiva no uhvatljiva (Stella Leboš). Premda različite, odjevne kombinacije odlikuju se teksturnim i oblikovnim minimalizmom, tjelesno jasnim obrisima i formalnom neupadljivošću, čime ostavljaju dovoljno prostora percepciji pokreta i naglasku na međusobnim razlikama u tjelesnom izražavanju. Međutim, fizika tijela kao i mogućnosti individualnih iskaza, uza svu uživljenost Mije Štark i racionaliziranu odrješitost Koraljke Begović ostaju podređeni kontrastnom izmjenjivanju geometrijskih uzoraka s organičkom mekoćom i fluidnošću. Na suprotstavljanju ovih tendencija izgrađen je formalni karakter kontinuuma sačinjen od tijela u pokretu, njihovog plesnog izraza i dinamike pokretnih grafika i medijski oblikovanog ambijenta u suglasju s ritmičkom strukturom elektronskog basa glazbe (Ivona Eterović / tonota).
Putovanje plesačica kroz konfuznu vizualnost imaginarnih zakutaka za gledatelja je problematično, jer se načelo entropije striktno prenosi s detalja na cjelinu. Nerazriješena napetost između proturječnih tendencija rezultira doživljajem energetske nepovezanosti, a raspršenost fizike tijela dojmom o nejasnom fokusu. Ne iz razloga što izostaje element naracije koji bi instantno razglasio smisao izvedbenog događanja ili barem utvrdio oslonac na pretpostavljeni literarni predložak. Već stoga što se u procesu rada ne artikulira načelo nadvladavanja početne i jasno naznačene zatvorenosti u okvir izvanjskih formalnih postavki. Izostankom takve namjere kao da je pomalo ispušteno iz vida da bi scenski tableaux s kojim se ovdje poigrava kao dubioznim fenomenom realiteta i halucinacije trebao duboko rezonirati s nevidljivim snagama samog izvođenja, silama unutrašnje motivacije pokrenutog stroja.
Publika i izvođačice jednako su utopljeni u istom ovdje, gdje oblikovno ima svega i to u odveć bezbrižno odmjerenim dozama i, stoga po subjektivnom dojmu, pomalo razvučenom vremenu, zbog čega izostaje doživljaj imerzije kakav se mogao ostvariti. Ne može se reći da se u obilju uključenih i naznačenih ideja dogodio višak aktivnosti. Prije da se iz cjeline izloženog tjelesnog materijala u preobrazbama prostora kao rezistentni element zadržala tek krhka nestalnost koju oslobođena izvedbena energija nije uspjela formirati u ono što je teoretičar Rudolf Arnheim nazvao „anaboličkim stvaranjem temeljne strukturne teme“. Brižljivijim diferenciranjem prioriteta, profilirana strukturna tema bi nam otvorila uvid u intuitivni, ishodišni razlog ili pružila dokaz nepokorive vjere iz koje pršti autentičnost cjelovite kreacije. Ovako je eksperiment dokazao da tlo entropijske neizvjesnosti pretvoreno u povod, samo po sebi ne daje plodove uvjerljivog iskaza. U tome je nemoguće imitirati prirodu.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. veljače 2023.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 13. siječnja 2023.)
Koreografija i izvedba: Koraljka Begović, Mia Štark, Nastasja Štefanić Kralj/Tea Hlušička
Dramaturgija: Nikolina Rafaj
Video: Matija Kralj Štefanić
Dizajn svjetla: Marino Frankola
Glazba: tonota
Kostimi: Stella Leboš
Produkcija: Koraljka Begović
Grafičko oblikovanje: Mia Štark
Autor fotografija: Neven Petrović / ZPCZahvala: Saša Fistrić, Duško Richtermoc Rik