Plesna scena.hr

Simbiotske forme podrške i suradnje

Teatar &TD, Zagreb: Ljudovanje, autorica Ana Kreitmeyer

• 
  
  Autorska predstava Ane Kreitmeyer Ljudovanje, u sklopu programa Teatra &TD-a, premijerno je izvedena u predvorju Kina SC-a. U najavama predstave ističe se obrazloženje autorske namjere i inspiracije, koja je potekla od knjige Bestijarij antropocena (Nicolas Nova & Disnovation.org, A Bestiary of Anthropocen : On Hybrid Minerals, Animals, Plants, Fungi. Onomatopee, 2021.) te „postavlja pitanje prepoznatljivosti granice između živog, neživog i artificijelnog, a to čini proizvodeći ambivalentne slike međusobnih dodira živih i neživih tijela te njihovih interakcija s prostorom koji se u tom procesu mijenja.“ Ana Kreitmeyer time nastavlja rad na umjetničkoj artikulaciji preživljavanja u nepovratnim procesima promjene staništa do kojih je dovela ljudska aktivnost.
  
  U ranijoj izvedbi O rozoj budućnosti umjetnica je dramatična predviđanja budućeg kraja iskazala kao afirmaciju moguće prilagodbe u solo-formatu. Predstava u cjelini zasnovana na neverbalnom iskazu međuzavisnog djelovanja različitih elemenata, s postupnim razvojem tjelesne izražajnosti, omogućila je sjajnim plesnim umjetnicama (Anika Cetina, Ema Crnić, Antonia Dorbić i Marta Krešić) da izraze puninu osobnih karizmi i snagu grupe, a koreografski čvrsto iznijela psihološke elemente ljudskog življenja, homogenizacije skupine i kolektivnog održanja.
  
  U centraliziranoj dvorani s četiri masivna stupa, scena je postavljena kao gibljiva, montažna struktura napunjena oblogama ljudskog krajolika – tekstilom i gumom. Tlo je izbrazdano dijagonalnim crnim raskrižjem širokih staza, skrojenih iz gumenih podloga, a desno je postavljena gromadna konstrukcija, nepravilna hrpa nagužvanog bijelog tekstila. U dinamičkom tijeku plesačice scenske tragove razmještaju; mijenjaju smjerove staza te ih postavljaju paralelno, navodeći u prazninu frontalnog plana. Na kraju je i ledenjak otklizao iz kadra, ukazujući golu pustoš. Premda je scena stupovima uokvirena poput slike, panorama izvedbenog događaja je ekstrapolirana, uključujući i tri rukavca gledališta.
  
  Kohezivna energija središta scenskog prostora od početka je slabo mjesto, napregnuto dijagonalnom rastakanju, sve naglašenijem kako smjerovi kretanja plesačica otvaraju vidljivost i prisutnost rubnih segmenata koji postaju dijelom igre. Uprizorenjem različitih dijelova gledališta naglašena je prisutnost mnogostrukih pogleda, ciljano proširena gestama plesačica koje povremeno skicoznim interakcijama ulaze u osobni prostor gledatelja. Istaknut rad na potiranju pravila kontrolirajuće distance jedinstvenog očišta omogućio je da se u izvedbu, s jednakom objektivnošću ili izloženošću, obuhvate svi sudionici izvedbenog trenutka, plesačice i publika. Premješteno iz iluzije u društvenu stvarnost prakse izvođenja, Ljudovanje se razigrava kroz izgradnju kolektivnosti i sudjelovanja, kroz dodire i povezivanje s okolišnim površinama.
  
  Svaka od plesačica kvarteta ima svoj anorganski par ili ekstenziju u obliku antropomorfne vreće koju nosi, grli, prostire i njome se pokriva. Njihovi kostimi i tekstili govore jezikom boja zemljane palete (siva, smeđa, drap pa i neizbježna crna). Jastučasto tijelo u kojemu se utapa i nalazi mir, služi kao krevet, fotelja pa i pokretna kuća, udovoljavajući potrebi za komforom i odmorom. U početku navezane na svoje ili prisvojene objekte, plesačice zatim počinju međusobno privlačiti i obraćati pozornost te oblikovati simbiotske forme podrške i suradnje četveroručnih ili osmeronožnih, složenih kretnji. Koreografija postavlja plesna tijela u dijalog s nepomičnim geometrijskim formama stupova i pokretnim tekstilnim objektima iz kojeg nastaju odnosi potpornja i tereta, oslonca i pada, otpora i lakoće. Simptomatični su istaknuti detalji ispada iz ravnoteže. Čvrst, usmjeren ritam hoda, gotovo ukočenog trupa koji iznenada stane, posustane ili se rasprsne bacanjem na tlo, zatim naglasci na odmacima od simetrije u posturama tijela ili energične uglate rotacije ruku kojima se tijela zavrću oko sebe.
  
  Dosljedno su razrađeni i prostorni odnosi, zbog kojih se svako tijelo doista vidi kao stanište, a scena kao organizam vođen usmjerenim odnosima pogleda. Prostor se nastanjuje oprezno, prvo raznosi i usitnjava u otoke pronađenih mjesta, rahli, rasteže se dijagonalnim napetostima i zavlači se u skučene rukavce oko gledališta. U prizoru serijalnog usnivanja, ujedno točki formiranja skupnog utočišta, prostor se sabija u središtu scene, u usku horizontalnu cijev niske kinesfere. 
  
  Potraga za odgovarajućim mjestom, uz zamor i odgode reakcija, međusobno ugledanje i uspoređivanje, oponašanje i surađivanje, sve se to zbiva u pokretnom pejzažu, na kraju okrnjenom odcjepljenjem glečera. Okoliš u kojemu se krećemo isti je onaj koji smo svojim življenjem oblikovali. Suvremeno i svako buduće senzoričko iskustvo takvog okoliša obiluje simptomima nerazumnosti, ludovanja ili izluđenosti, koje predstava Ljudovanje Ane Kreitmeyer adresira dramaturški izravno, poetski nijansirano i razrađeno u detaljima, bez moraliziranja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 4. veljače 2023.
  (Tekst se odnosi na repriznu izvedbu od 18. siječnja 2023); predstava je izvedena u predvorju Kina SC)
  
  koreografkinja: Ana Kreitmeyer
  izvode: Anika Cetina, Ema Crnić, Antonia Dorbić, Marta Krešić
  dramaturginja Nina Gojić, dizajner zvuka Nika Pećarina, kostimografkinja Tina Spahija, dizajner svjetla Tomislav Maglečić Magla, producentica Hana Zrnčić Dim, autor fotografija Luka Dubroja

Piše:

Jasmina
Fučkan