Plesna scena.hr

Simbiotske forme podrške i suradnje

Teatar &TD: Ljudovanje, autorica Ana Kreitmeyer

• 

  Autorska predstava Ane Kreitmeyer Ljudovanje, u sklopu programa Teatra &TD-a, premijerno je izvedena u predvorju Kina SC-a. U najavama predstave ističe se obrazloženje autorske namjere i inspiracije, koja je potekla od knjige Bestijarij antropocena (Nicolas Nova & Disnovation.org, A Bestiary of Anthropocen : On Hybrid Minerals, Animals, Plants, Fungi. Onomatopee, 2021.) te „postavlja pitanje prepoznatljivosti granice između živog, neživog i artificijelnog, a to čini proizvodeći ambivalentne slike međusobnih dodira živih i neživih tijela te njihovih interakcija s prostorom koji se u tom procesu mijenja.“ Ana Kreitmeyer time nastavlja rad na umjetničkoj artikulaciji preživljavanja u nepovratnim procesima promjene staništa do kojih je dovela ljudska aktivnost.

  U ranijoj izvedbi O rozoj budućnosti umjetnica je dramatična predviđanja budućeg kraja iskazala kao afirmaciju moguće prilagodbe u solo-formatu. Predstava u cjelini zasnovana na neverbalnom iskazu međuzavisnog djelovanja različitih elemenata, s postupnim razvojem tjelesne izražajnosti, omogućila je sjajnim plesnim umjetnicama (Anika Cetina, Ema Crnić, Antonia Dorbić i Marta Krešić) da izraze puninu osobnih karizmi i snagu grupe, a koreografski čvrsto iznijela psihološke elemente ljudskog življenja, homogenizacije skupine i kolektivnog održanja. 

  

  U centraliziranoj dvorani s četiri masivna stupa, scena je postavljena kao gibljiva, montažna struktura napunjena oblogama ljudskog krajolika – tekstilom i gumom. Tlo je izbrazdano dijagonalnim crnim raskrižjem širokih staza, skrojenih iz gumenih podloga, a desno je postavljena gromadna konstrukcija, nepravilna hrpa nagužvanog bijelog tekstila. U dinamičkom tijeku plesačice scenske tragove razmještaju; mijenjaju smjerove staza te ih postavljaju paralelno, navodeći u prazninu frontalnog plana. Na kraju je i ledenjak otklizao iz kadra, ukazujući golu pustoš. Premda je scena stupovima uokvirena poput slike, panorama izvedbenog događaja je ekstrapolirana, uključujući i tri rukavca gledališta.

  Kohezivna energija središta scenskog prostora od početka je slabo mjesto, napregnuto dijagonalnom rastakanju, sve naglašenijem kako smjerovi kretanja plesačica otvaraju vidljivost i prisutnost rubnih segmenata koji postaju dijelom igre. Uprizorenjem različitih dijelova gledališta naglašena je prisutnost mnogostrukih pogleda, ciljano proširena gestama plesačica koje povremeno skicoznim interakcijama ulaze u osobni prostor gledatelja. Istaknut rad na potiranju pravila kontrolirajuće distance jedinstvenog očišta omogućio je da se u izvedbu, s jednakom objektivnošću ili izloženošću, obuhvate svi sudionici izvedbenog trenutka, plesačice i publika. Premješteno iz iluzije u društvenu stvarnost prakse izvođenja, Ljudovanje se razigrava kroz izgradnju kolektivnosti i sudjelovanja, kroz dodire i povezivanje s okolišnim površinama.

  

  Svaka od plesačica kvarteta ima svoj anorganski par ili ekstenziju u obliku antropomorfne vreće koju nosi, grli, prostire i njome se pokriva. Njihovi kostimi i tekstili govore jezikom boja zemljane palete (siva, smeđa, drap pa i neizbježna crna). Jastučasto tijelo u kojemu se utapa i nalazi mir, služi kao krevet, fotelja pa i pokretna kuća, udovoljavajući potrebi za komforom i odmorom. U početku navezane na svoje ili prisvojene objekte, plesačice zatim počinju međusobno privlačiti i obraćati pozornost te oblikovati simbiotske forme podrške i suradnje četveroručnih ili osmeronožnih, složenih kretnji. Koreografija postavlja plesna tijela u dijalog s nepomičnim geometrijskim formama stupova i pokretnim tekstilnim objektima iz kojeg nastaju odnosi potpornja i tereta, oslonca i pada, otpora i lakoće. Simptomatični su istaknuti detalji ispada iz ravnoteže. Čvrst, usmjeren ritam hoda, gotovo ukočenog trupa koji iznenada stane, posustane ili se rasprsne bacanjem na tlo, zatim naglasci na odmacima od simetrije u posturama tijela ili energične uglate rotacije ruku kojima se tijela zavrću oko sebe.

  Dosljedno su razrađeni i prostorni odnosi, zbog kojih se svako tijelo doista vidi kao stanište, a scena kao organizam vođen usmjerenim odnosima pogleda. Prostor se nastanjuje oprezno, prvo raznosi i usitnjava u otoke pronađenih mjesta, rahli, rasteže se dijagonalnim napetostima i zavlači se u skučene rukavce oko gledališta. U prizoru serijalnog usnivanja, ujedno točki formiranja skupnog utočišta, prostor se sabija u središtu scene, u usku horizontalnu cijev niske kinesfere.   

  

  Potraga za odgovarajućim mjestom, uz zamor i odgode reakcija, međusobno ugledanje i uspoređivanje, oponašanje i surađivanje, sve se to zbiva u pokretnom pejzažu, na kraju okrnjenom odcjepljenjem glečera. Okoliš u kojemu se krećemo isti je onaj koji smo svojim življenjem oblikovali. Suvremeno i svako buduće senzoričko iskustvo takvog okoliša obiluje simptomima nerazumnosti, ludovanja ili izluđenosti, koje predstava Ljudovanje Ane Kreitmeyer adresira dramaturški izravno, poetski nijansirano i razrađeno u detaljima, bez moraliziranja.

  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 4. veljače 2023.

  Tekst se odnosi na repriznu izvedbu od 18. siječnja 2023.
  Predstava je izvedena u predvorju Kina SC
  
  Koreografkinja: Ana Kreitmeyer
  Dramaturginja: Nina Gojić
  Plesne umjetnice: Anika Cetina, Ema Crnić, Antonia Dorbić, Marta Krešić
  Dizajner zvuka: Nika Pećarina 
  Kostimografkinja: Tina Spahija
  Dizajner svjetla: Tomislav Maglečić Magla 
  Producentica: Hana Zrnčić Dim
  Autor fotografija: Luka Dubroja

Piše:

Jasmina
Fučkan