Po ulasku u kazališnu dvoranu, penjemo se na pozornicu i razmještamo s tri strane bijelog poda koji se na četvrtoj strani nastavlja bijelim projekcijskim platnom. Na lijevoj strani na stolcima sjede dva muškarca, na desnoj dvije žene. U prednjem kutu je još jedna djevojka, a na sredini scene sjedi mladić, protagonist (Marko Vujević) koji dočekuje publiku toplim i uzbuđenim pogledom, nestrpljiv da započne svoju priču ali i pomalo zabrinut.
Subotička predstava Ne idi daleko je autorski projekt Tamare Kučinović, nježna, osjetljiva, bolna i u konačnici katarzična osobna priča kojom autorica izlaže svoju obitelj i djetinjstvo kraj kojeg se dogodio Rat. Ne da bi kritizirala roditelje, društvo, politiku, nego da bi ponovnim pričanjem priče iz pozicije djeteta koje puno više osjeća nego razumije, i kroz dječje oči, zacijelila rane, oprostila, ponovno okupila. Stoga autorica, već poznata kao redateljica snažnih vizualnih i neverbalnih predstava za mlade i začudnih pomaka u suvremenom lutkarskom kazalištu, sama priča priču, kao glas iz off-a. Postojanu naraciju gotovo cijelo vrijeme prati glazba Petra Eldana, kao podrška atmosferi i emociji, dok će aktivni i zaigrani glumci rijetko progovoriti i to većinom u veselim dijelovima igre i obiteljskim doskočicama, ili kasnije, ispustiti iz tijela zvuk: uzdah, krik, plač.
Poetični tekst u dnevničkom iskazu ponovnog prolaženja kroz duboko upisana sjećanja započinje priznanjem neke vrste vidovitosti. Naime, on, Tamarin glas, Dječak koji nas je dočekao na sceni, oduvijek ima sposobnost da u pogledu na ljude, u nekom djeliću njihova izgleda, izraza ili ponašanja: vidi njihovu dušu. A ljudske su duše nalik na djecu. Pripovjedač (izloženo tijelo) / autorica pripovjedačica (glas) svoju tezu vizualizira projekcijom. Na platnu se nižu, susreću, izmjenjuju dirljivi (nježni, razigrani, musavi, duhoviti, radoznali, nestašni) dječji portreti koji potvrđuju svijetlu raznolikost duša (scenograf i autor projekcija je Davor Molnar).
Dječak Mamu (Viktorija Palfi) opisuje kao brižnu i nježnu i opsesivnu „pekačicu kolača“, a Tatu (Stefan Orovec) kao pomalo nedostupnog, rezerviranog ali ipak spremnog da mu pokaže svoju dušu, „osobito utorcima“ kada bi ga uspavljivao. Uskoro je bijeli prostor ispunjen prvo igrom mladog bračnog para a zatim i Dječaka, a veselje i dinamika igre odražavaju sklad ove male obitelji koja se nakon kratkog smiraja proširuje za još jednu članicu: u prostor ulazi (ili bolje reći uskače) Sestra u duhovitoj i dinamičnoj izvedbi Staše Blečić koja je, kako Dječak kaže „karika koja je nedostajala“. Igra u četvero, u kojoj ne postoji ništa osim njih samih u obliku zaigranih tijela kao odraza njihovih vedrih duša, biva prekinuta jedne nedjelje očevim odlaskom u Rat. Otada dječak mrzi nedjelje a pomisao na utorak i na „tatine brkove na maminom čelu“ je bolna. Iako se Rat nikada ne manifestira na sceni (osim kroz projekciju ovog puta užasavajućih fotografija djece pogođenih njime), upravo je njegova prisutnost uzrok obiteljske drame.
Kada se Tata konačno nakon tri godine vratio, vratio se kao „drugi čovjek“. Autorica ovu sintagmu provodi doslovno: Tata je sad drugi glumac (Uroš Mladenović) koji pokušava s Majkom razmijeniti nježnost ali tijela se ne prepoznaju, odnosno duše se više ne poklapaju. Tijela likova se ponašaju onako kako se unutarnje dijete-duša osjeća. Ponekad taj postupak djeluje pomalo brutalno i doslovno i kao da bi podnio malo suptilnosti u fizičkim rješenjima, ali dosljednost kolektivne igre, potkrepljena koncentriranim i angažiranim scenskim prisustvom, od početka do kraja opravdava postavljeni kod.
Nemogućnost da vidi Tatinu dušu Dječak doživljava bolno poput fizičkih odguravanja, odbacivanja i prijetnji koji u drugom dijelu predstave prevladavaju i eskaliraju sve do nemoći i tuge Majke koja se također fizički mijenja. Slomljeno sjeda na stolac a zamjenjuje je neka druga Mama (i druga glumica, Danka Balać), osoba bez energije, slomljene duše, koja ubačena u situaciju u nekoj vrsti tupe nevjerice pokušava popraviti što se popraviti da. Njezina prisutnost kao da se brani nekakvom odsutnošću a nepostojanje emotivne reakcije boli još više. Ipak najviše boli kada biva odgurnuta i Sestrica. Ona koja uvijek nešto novo smišlja, do iznemoglosti se igra aviona, vjetrenjača, katapulta i pravi kolače od zemlje, penje se po Bratu „visoko visoko“ na nebo da skupljaju zvjezdice pa mu stoji na ramenima u balansu, neustrašiva i očarana, sada je iznemogla i ne odgovara na bratove očajne poticaje. Veliki fizički napor ponovnog prodiranja do Tatine umrtvljene duše (sada znamo: obuzete ratnim grozotama) povesti će izvođače i publiku u razumijevanje, ljubav i oprost.
Dostojevski je rekao da „duša ozdravi kad je s djecom“ i zato im autorica u dijeljenju istinite priče svog djetinjstva želi ostati blizu. Ona likovima ne daje svijest i znanje o tome da su samo likovi preko kojih razgovara sa roditeljima (poput Frljića u Mrzim istinu), nego ih animira u igrokazu izlaganja ranjene duše. Istinitost kreiranih likova u dirljivom izvođačkom angažmanu da ovu priču dovedu do sretnog kraja čini predstavu posebno dojmljivom i – sudeći po razgovoru na okruglom stolu nakon izvedbe, i za autorski tim i glumce pročišćujućom.
© Selma Sauerborn, PLESNA SCENA.hr, 1. ožujka 2023.
Ne idi daleko
tekst i režija Tamara Kučinović k.g
dramaturgija predstave Matea Bublić k.g., scenografija i projekcije Davor Molnar k.g., glazba Petar Eldan k.g., oblikovanje svjetla Tamara Kučinović k.g.
izvode: Marko Vujević, Uroš Mladenović, Viktorija Palfi, Danka Balać, Stefan Orovec k.g., Staša Blečić k.g.
majstor zvuka Stevan Bardak, majstor svjetla Laslo Čisar, dekorateri Aleksandar Perkučin, Igor Újvári, garderobjer Nevena Krneta, izrada scenografije: Rade Rekovć, izrada kostima Ljiljana Bačlija, direktor Marta S. Arokslaši
