Plesna scena.hr

Zabilješke o ekspresiji sputane ljudske duše

Gostovanje: Fora, autorica Alice Rende

• 
  
  Cirkorama je 18. ožujka 2023. u Pogonu Jedinstvo, u sklopu platforme Circusnext ugostila francusko-brazilsku umjetnicu talijanskih korijena, kontorcionisticu Alice Rende. Pored održane radionice Fleksibilnost u istraživanju pokreta, ona se zagrebačkoj publici predstavila i izvedbom rada u nastajanju naziva Fora (u značenju izvan, vani na portugalskom, katalonskom, okcitanskom, sardinijskom), nakon čega je uslijedio razgovor s gledateljima. Alice Rende završila je studij na Brazilskoj nacionalnoj cirkuskoj školi i magistrirala izvedbene umjetnosti na Federalnom sveučilištu u Rio de Janeiru te nastavila školovanje u Europi na L'école supérieure des arts du cirque, Toulouse-Occitanie (Ésacto'Lido). Uz predstavljeni solo materijal, dovršava i doktorat na temu vrtoglavice u cirkuskoj umjetnosti. Premda još u procesu dozrijevanja, njezina izvedba je pokazala u pravom i potpunom smislu toplu raskoš umjetnosti suvremenog cirkusa, onoga koji rubno hoda između užitka i strave, koji kroz provociranje opasnosti životnog rizika i poeziju napora tijela u gledateljima pobuđuje intenzivno suživljavanje.
  
  Razmišljanje ili kretanje izvan okvira, kutije ili kaveza pojmovna je sintagma udomaćena u brojnim jezicima; povezuje teme slobode i ne-pripadanja, uklapanja u okolinu i prava pojedinca na razliku što je i samoj autorici bilo idejno ishodište. Ona u cilju prikaza ljudskog bića napregnutog u tenziji između osjećaja neprilagođenosti i želje za prihvaćanjem ili pripadanjem skupini, izvedbenu strukturu u formi diptiha sastavlja od dva oprečna motiva, posve kontrastnih ozračja. Prvi dio, što je čitljivo iako tijekom razgovora nije izravno apostrofirano, svojevrsna je evokacija Houdinijevog box escapea, čemu u prilog govori i činjenica da je isprva pomišljala kavez objesiti u zraku. Introvertno postavljena borba s vlastitim bijesom i osjećajem nemoći što se odvija u klaustrofobično tijesnom staklenom kavezu, sastavljanje sporazuma slomljene volje s inatom neodustajanja, gradi se kroz pokrete uvijanja. Traženje izlaza predočeno je fazama u kojima se zapanjujuće tjelesne i mimičke formulacije smjenjuju s napetim iznenađenjima naglih, provociranih padova. U prizoru antigravitacijskog izazova kretanja uvis, svladanog ukrućenim tijelom poput igle no naglavce, namjera prekoračenja nametnute fizičke ograde poprima sublimne razmjere nemogućeg. U izobličenjima u kojima se ogleda nužnost prilagodbe, u ljepljivom prianjanju kože uz okvir i zastrašujućoj mekoći zglobova, ovlašno se ispisuju lirsko-karikaturalne zabilješke o ekspresiji osjećaja sputane ljudske duše.
  
  Kasnije, u odgovoru na komentar gledateljice o ideji kostima kojeg još nema, autorica objašnjava da ne preferira ulazak u ulogu bilo kakvog konkretnijeg određenja osim onoga univerzalnog ljudskog bića, koje nema etiketu i ne traži je. Voli isprobavati raznu svakodnevnu odjeću bez primisli, dok se jedan dan naprosto ne pokaže da nešto treba ostati baš takvim. Dok govori, na uši mi bezglasno dolaze stihovi Janis Joplin „freedom's just another word for nothing left to lose“, koji mi se odjednom učine jasnom parafrazom Hamletovog „to be, or not to be“, što prije nisam uočila. I ta uzgredna misao učinila mi se fora, jednim od intuitivnih aha-doživljaja kojima izvedba obiluje. Način na koji, primjerice, nakon što se dokopa otvora na vrhu kaveza započinje dijalog s reflektorom, a zatim reagira na svjetlost upijajući zrake i širi se mekano preko bridova svog (sada već bivšeg) zatvora, poput propupalog cvijeta koji uživa u manifestaciji života. Prije silaska još jednom tijelom obilazi staklene stijene, ponavljajući svoju uhodanu lekciju cirkularnog i uvijajućeg kretanja u prostornoj kapsuli, jer orijentaciju u bezgraničnom prostoru još ne poznaje, a kada siđe uči stajati na nogama i održavati ravnotežu. Ulaskom u sustav novih fizikalnih pravila za nju, ali i za gledatelje koji su u kasnijim komentarima iskazali svoj doživljaj, slijedi novi šok – atmosfera plesnog partyja i nalog za ekstrovertnim prihvaćanjem grupne strukture.
  
  Autorica sa simpatičnom aurom zamišljene i pomalo stidljive iskrenosti, u razgovoru sama otvara vrata zajedničkom preispitivanju ne/suglasja i uopće spona između dva uspostavljena svijeta, ističući da o poveznicama još razmišlja. Više je gledatelja hitro i uživljeno predlagalo moguće smjerove razvoja od dublje formalne razrade partyja do povratka u kavez, a neki su pridonijeli s konstruktivnim prijedlozima preuređenja scenskog postava ili dodatnog poigravanja s naglašenijim sjenama. Osobno, rekla bih da su temeljni sastojci prisutni, jer su razlike između fizikalnih stanja kaveza u kojima živimo, a koje autoricu intrigiraju snažno istaknute. Izaći iz kaveza nije jednostavno jer svaka situacija postavlja nove okvire. Za prevladavanje fizičkih zapreka potrebni su volja za životom i spretnost – kao što nam je nadahnuto pokazala, međutim za izlazak iz kruga konvencija vlastitog ili društvenog uma i zabluda ili predrasuda koje se ukazuju na najneočekivanijim mjestima, potrebno je nešto drugo. Alice Rende svoje traganje upravlja prema tom nepoznatom cilju, no kreće se po obrisu jasne namjere. S uskim, staklenim kavezom, svojim partnerom i pasivnim protagonistom ove izvedbe, započela je raditi pred dvije godine, a predstavljanje dovršene forme uslijedit će, kao što je u razgovoru naglašeno, iduće godine. Na tom putu predstoji joj još nekoliko rezidencija. Premda je teško izaći iz tenzije na ugodan način, a postavljeni zadatak potencijalno nedovršiv, radujemo se budućem susretu s ovom umjetnicom i njezinim radom u delikatnijoj formi.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 24. ožujka 2023.

Piše:

Jasmina
Fučkan