Plesna scena.hr

Delikatna tjelesnost oniričke atmosfere

Antisezona 23: UPPU PULS i UO mhmm…, Nismo bile ovdje, autorice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo

• 
  
  Predstava nadahnuta pjesmom Tamare Obrovac Dube sanjan, premijerno izvedena u prvom bloku ovogodišnje Antisezone 23 (10. ožujka), oniričko je putovanje kroz prostor provjetren imaginacijom i nastanjen suputnicima. Kroz prostor koji bestežinski pluta nošen atmosferilijama, njiše se, rasteže i omotava oko osi vrtloga izraslih iz tri raznovrsne žudnje za visinom (Ivana Bojanić, Viktorija Bubalo, Tessa Ljubić). Izvodljivost prostora koja izaziva stroge granice racionalizacija, evocirana je već i neuobičajenim negiranjem impozantnog gledališta Gorgone u zagrebačkom MSU. Publika je smještena u scenski prostor, unutar djelokruga njegovog izvođenja. I kao da je od te ljudske supstance, promatrajuće žive tvari sačinjen scenografski object trouve; slika dvaju nasuprotnih nizova tijela-kuća, razdijeljenih stazom po sredini, odijeljenih okolnim putevima po kojima se plesačice kreću. Ispod visećih mobila, čije metalne stapke njišu čarobne, providne listove od obojenog papira, pogledi gledatelja krstare jedni prema drugima, mjerkajući svoju približenost i tuđu udaljenost, zaobilaze se i zalaze u visine, u grane, u svjetlo čije boje i toplo-hladni kontrasti oblikuju mekano ozračje prijelaza iz tame u svjetlinu dana.
  
  Odlučujući je trenutak oblikovan odmah na početku. Možemo se, sjedeći jedni drugima nasuprot, međusobno gledati i šutjeti ili možemo pobjeći uvis. Pogled upleten u visine, u razlivene kolorističke refleksije treperavog lišća, upotpunjuje gusti, šuškavi zvuk trenja stopala plesačica koje titravo, u brzim, kratkim naletima prelaze cijelom površinom scene. U sklopu slike i zvuka oblikovan je zaokruženi prostor, u kojemu su odnosi između gore i dolje nerazlučivi, nalik kapljici koja istovremeno može biti i kiša i rosa. Poput nečega ovješenog s ruba oblaka koji se kreće.
  
  Predstava je oblikovana kao studija strukture sna u kojoj se istražuju slobodne forme prijelaza i transformacija te stvara nadrealna konstrukcije zajedničkog, društvenog prostora za usnivanje u budnu zanesenost. Raspoloženje otpuštene kontrole nose geste i pokreti raslojeni u tri individualna registra, tri tjelesne pojave i tri vokalizirana daha, koji izviru s različitih strana, upotpunjavaju se i razilaze u različitim smjerovima, dolaze i zamiru. Vizualne slike sastavljene su od pokreta svjetla i tijela, uprizoruju prisutnost koja je istodobno i izravna poput netremičnog pogleda, i sakrivena poput strepnje iza leđa. Kretanje čini vidljivim otpor zraka i čujnim trenje površina, a vrijeme koje polako klizi spaja se s duhovima onostranog u jedinstven vrtlog. Prijazna zagasitost žuto-narančastog sutona, magična oštrica hladne mjesečine, nejasna plava magla noći i naposljetku luminoplastična materijalnost tijela omotanih fluidom svjetlosnih učinaka; nestalni dojmovi i zagonetna raspoloženja smjenjuju se u pretapanjima. Materijalnost tijela je delikatna; ispružene ruke i noge su doživljajna ticala i kazaljke u plesu otkucavanja trenutaka i pulsirajuće navigacijske igle unutarnjih kompasa, a ujedno i nepouzdane osi ravnoteže u stremljenju visinama. Ispružene ruke gospodare orbitama u kojima svaka od plesačica ispisuje vrstu zanosa u kojemu stanuje neka vrsta ukazanja.
  
  Enigmatična ritualnost rahle simboličnosti, vilinska ili vještičja ili ona povezana s prizivanjem duša koje lutaju svemirom, natapa ovu predstavu snovitom realnošću u kojoj svjedočimo evokaciji povezanosti ženske anime s prirodom, kretanjima psihe kroz spore i nenapadne ritmove blagog pulsiranja svjetla u tami. Hipnotička obuzetost svjetlom koje silazi s visina, izvođenje orbite iz promjena težišta tijela i traženje magnetskog središta prostora pa i finalna objava korporalne iluminacije – motivi su kojima je, poput detaljistički ilustriranog srednjovjekovnog časoslova namijenjenog molitvi, protkana ova atmosferična i uzvišeno spora sanjarija minijaturnog svijeta jedne umjetničke konfesije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 31. ožujka 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 11. ožujka 2023.)
  
  Nismo bile ovdje
  autorice Ivana Bojanić i Viktoria Bubalo
  izvode: Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Tessa Ljubić
  oblikovanje zvuka Nika Pećarina, oblikovanje svjetla Andrija Santro, dramaturška podrška Nikolina Rafaj, scenografija Pavao Babić, Lucia Ilijić, kostimografija Ema Kani, dizajn vizuala Pavao Babić, Lucia Ilijić, producentica Nikolina Medak, fotografije Nina Đurđević
  produkcija Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS i Umjetnička organizacija mhmm… u koprodukciji s Antisezonom 23 te suradnji s Mjesnim Odborom Voćarska.
  Financijska potpora: Ministarstvo kulture i medija RH, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, Zaklada Kultura Nova
  Zahvala Nikolini Pristaš, Uni Bauer, Zagrebačkom plesnom centru i svima koji su svojom prisutnošću ohrabrili ovaj projekt.
  

Piše:

Jasmina
Fučkan