Plesna scena.hr

Sve do kraja svijeta i jezika

Antisezona 23: Kik Melone, Zagreb, MSU, Zagreb, Java, autori i izvođači Darko Japelj i Silvia Marchig, MSU Gorgona

• 
  
  U ovogodišnjem proljetnom bloku Antisezone 23 ponovo je odigrana Java, sjajna autorska suradnja Silvije Marchig i Darka Japelja, premijerno predstavljena u studenome prošle godine. Zahvaljujući inteligentno pročišćenoj simbolici i svrsishodnoj ulozi svakog izražajnog elementa, predstava sofisticiranim prenesenim govorom predstavlja smrt, a u svakom trenutku slavi život te nježno i jasno artikulira svoju društveno kritičku poziciju snažno sugerirajući pitanja egzistencijalne naravi. Čija je java koju živimo? Je li to doista otok? Kako bi izgledao naš život kada bi povijest učila od umjetnosti?
  
  Na primjer, kada bi u životu poput filma postojala mogućnost odvijanja trake unatrag kao što su to braća Lumière pokazali svojim trik-filmom o zidu koji se iz ruševine sam podiže i sastavlja (Rušenje zida / Démolition d'un mur, 1896.). Odnosno kada bismo film o Drugom svjetskom ratu mogli kolektivno vratiti unatrag, kao što to slikovito sugerira naracija u predstavi Java. „Saveznički avioni bombardiraju Njemačku no avioni usisavaju plamen te se zatim iznad Francuske u letu sastavljaju porušeni avioni i smrskana tijela pilota. Lete sve do Amerike, gdje se iz aviona vadi streljivo koje se u kutijama vraća u tvornicu. Naposljetku se vade dijelovi rudača i vraćaju u Afriku te ondje zakopavaju duboku u zemlju. Kada bismo premotali do kraja svi bismo bili djeca i sve bi bilo u redu.“ Zašto ideju napretka ne bismo mogli misliti kao kružno kretanje savjesti unatrag? Unatrag, mijenjajući zapise počinjenih grešaka, brišući krajnje posljedice u povratku ka početnim potencijalima? Poput ambivalentnog dijalektičkog odnosa interijera i eksterijera, čije razlaganje u predstavi poprima bujični karakter nezaustavljive ritmične brojalice („interijer je tvoj eksterijer, interijer nisi ti, interijer je uvijek on sam...“), globalna prostorna orijentacija na okrugloj planeti neizbježno zatvara krug. Putem Istoka stiže se do Zapada, premda je scena rascijepljena na pola motivom koji pobuđuje asocijacije na poznatu Hokusaijevu grafiku Veliki val kod Kanagawe (1829./33.), a naši protagonisti ispočetka svaki na svojoj polutki svijeta.
  
  Sagledavajući stvaralačke potencijale ljudske vrste („nije važan opseg pokreta nego njegov izvor“), autori zauzimaju globalnu perspektivu beckettovskog horizonta s motivima „svršetka igre“ na planeti u vječnoj vrtnji. Pritom se pozivaju na povijesno dugometražno vrijeme preuzeto iz filmske umjetnosti. Motiv vrana, udomaćenih urbanih lešinara koji lukavo opstaju u civilizaciji otpada, miješa se s motivom ljudske duše za koju, kao što podsjeća epitaf na dvorani zagrebačkog Krematorija, pjesnik tvrdi da je stvorena za let („…Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena…“; Tin Ujević, Igračka vjetrova). Rezultat su hibridni ljudi-vrane, koji plešu s valovima, zvučnim i morskim te premošćuju prostranstva razlika. Odjeveni u crne kostime koji formalno objedinjuju elemente zapadnjačkog odijela i japanskog kimona (Tea Kantoci), oni govore francuskim, engleskim, njemačkim talijanskim, ukrajinskim, slovenskim i hrvatskim jezikom. Riječi se nižu fragmentarno poput zrna i u rafalnim izbojima poput metaka. Englesko-njemačka vježba glasa h, prema jezikoslovcima jednog od najzanimljivijih glasova u europskim jezicima, donosi varijante grlenog, stražnjenepčanog i omekšanog izgovora. Partneri u želji za opstankom nisu vampiri poput Jarmuschevih ljubavnika (Only Lovers Left Alive, 2013.), ali su jednako očuđeni. Govore vokalizacijama glasova, ne grakću poput vrana nego hrakću poput ljudi. Govor oslobođen logičkih veza među riječima, u svojoj zaumnosti duboko je asocijativan („Hochzeit, Hegel, Hiperion, Humble Hunter Haunting Hühner...“). Takva materijalizacija riječi stvara virtualne scenografske učinke, poput riječi Holokaust koja scenu iznenadno zasipa pepelom i crnom tišinom. Neke od asocijacija („ospiti, gufo, prigione, casseta...“), mogle bi biti bajkovito-fantastične kad ne bi bile jezivo dokumentarne, dok gledamo Sliviju Marchig kako nemoćno leži posred velikog vala koji zapljuskuje scenu. U potrazi za gramatikom izricanja vjerovanja, naši (anti)junaci, a mogli bi biti i dvoje drevne djece i dvoje devedesetogodišnjaka (poput Clova i Hamma), u plodovima jezika pronalaze sudbinske strahove i od njih se brane ritualnim gestama.
  
  Premda plesači, autori se u izvedbi ne rukovode eksplikacijama energije tijela, nego ohlađenim i misaonim, pomalo busterkeatonovskim nastupom, kakav im saliveno pristaje. Ovi idealni scenski partneri u međusobnom spoju emaniraju kompleksnu energiju dostojanstva i melankoličnog revolta, a naglasak stavljaju na održanje prisutnosti koju raslojavaju na različite pojavnosti. Ta je prisutnost sačinjena od evokacija preobražaja, poput oponašanja ptičjih pokreta u sporim, istrzanim pokretima iz dna kralježnice kojima se trup povija prema dolje, zatim od isticanja glasa kao tjelesnog entiteta i simbolične mimografije, poput ponavljanog kretanja u krug. Motivom simulacije šahovskih procedura u dobacivanju lopte duhovito je naglašena fizika tijela zaustavljena kontemplacijom.
  
  Predstava Java, pored elemenata teatra apsurda i natruha japanske melodrame koje objedinjuje, najbliža je putopisu utabanom krhotinama, u kojemu dvoje pilota i kormilara, ikarovskih letača i skakača po valovima, eskapista i emigranata, teritorijalnih otpadnika i tragalaca za prostorima ljubavi, publiku vode do kraja svijeta i jezika. Različite mogućnosti kraja, pred nama se, brižljivo zamišljenim i izvedenim zvukopisom i pokretopisom, spajaju u pseudo-mjesto gdje bombe postaju lopte, a čak i samuraji odbacuju bodeže da bi vježbali rukovati češljevima i ispijati kavu. Tako njeguju gnijezdo u kojemu živi ptica ponavljačica (savjest, memorija ili imaginacija... – možda jednostavno duša). Riječ je o jedinstvenom umjetničkom ostvarenju, odrješitog minimalizma i spore sedimentacije svih slojeva, koje uspijeva obuhvatiti cijelo obilje neizrečenoga pa i proizvesti fenomenalnu rekontekstualizaciju mita o Feniksu.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 31. ožujka 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 14. ožujka 2023.)
  
  Java
  autori i izvođači Darko Japelj i Silvia Marchig
  scenografija Tetiana Maslyk, glazba i zvučni pejzaži Sven Pavlović, kostimi Tea Kantoci, svjetlo Saša Fistrić
  produkcija Kik Melone 2022. u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti, kao dio programa Antisezona 22
  Financijska podrška: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH
  Ostvareno kroz Rezidencijalno-istraživački festival Platforma HR Plesnog centra TALA i uz potporu Centra kulture na Peščenici – KNAP.

Piše:

Jasmina
Fučkan