Spašeni u beskrajnoj petlji
Zagrebački plesni ansambl i En-Knap grupa, Ljubljana: Gran Bolero, kor. Jesús Rubio Gamo
-
„Ples daje nadu tijelu. Glazba preobražava vrijeme u nešto bolje. GRAN BOLERO je tijelo i vrijeme“ i „sjajna prilika da se sjetimo da je postojao dan kad smo odlučili da će nas ples i glazba spasiti od sveg ostalog.“ Ovo je dio teksta iz programske knjižice kojim je Jesús Rubio Gamo najavio gostovanje svoje velike, nagrađene predstave Gran Bolero (2018) na 22. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Time je, ujedno, u rijetko tako zajedničkoj radosnoj ekstazi plesača (njih dvanaestoro, po šestero iz Madrida i Barcelone), organizatora i publike Festival i završen, zapravo i plesna sezona, i moglo se duboko dišući krenuti u ljeto.
Izniman je poduhvat, izvrsno osmišljen, proveden i ono najvažnije: izveden postavljanje Gran Bolera u Zagrebu i Ljubljani. Povezivanje zagrebačke i ljubljanske suvremene, dakle vaninstitucionalne plesne scene, okupljanje plesača i kapaciteta dvije umjetničke skupine, Zagrebačkog plesnog ansambla i slovenskog En-Knapa, u zajedničkom tvrdoglavom naporu i užitku izdržavanja tog napora, plesanja Gamoevog sjajnog Bolera je između ostalog, i vrlo mudar potez. Riječ je još jednom antologijskom djelu na temu: Ravelov Boléro; novom utjelovljenju tog provokativnog, matematički čistog, emotivno uzbudljivog glazbenog djela koje je jedna samostalna plesačica, glumica i producentica, Ida Rubinstein, davne 1928. u Parizu, dobila od Mauricea Ravela (umjesto naručene orkestracije Albenizove Iberije) za program inauguracije njezine nove plesne skupine.
Preskočimo bezbrojna čitanja ovog majstorskog djela od kojih Béjartov Boléro iz 1961. (koji se pleše mokre kose) do danas ima posebno mjesto, izazivajući stalno nove plesače da ga upiju, uhvate u kompleksnoj strukturi repeticije i varijacije i rastuće tjelesne napetosti. Podsjetiti ću samo još na neke bliske. Gledali smo u Zagrebu Tri bolera Odile Duboc; Didier Théron je supostavio tri izvedbene inačice inače petnaestominutne skladbe u Shangay Bolero; Bolero varijacije Raimunda Hoghea nose poetični i sofisticirani pomak u skladu s njegovom specifičnom poetikom i tjelesnom izvedbom. Za splitski Balet je svoju viziju Bolera postavila Valentina Turcu, a za zagrebački i riječki Maša Kolar, a riječki Balet je unutar večeri 4 Bolera imao i onu silno duhovitu koreografiju Andonisa Foniadakisa na trampolinima. Studio za suvremeni ples je prošle godine obilježio šezdesetu obljetnicu rada predstavom House Bolero po konceptu i u koreografiji Mateja Kejžara (pa ovih dana, vidim u rasporedu, u Zagrebu igraju dva Bolera!) no taj simpatični događaj u smislu generacijskog okupljanja Studijevaca nije otišao dalje od eksperimenta. (Naime, Kejžarov koncept demokratične proizvoljnosti plesačkog materijala je posve suprotan matematički preciznoj organizaciji tjelesnih struktura i arhitekture prostora, koju implicira partitura, tako da je jedno od prvih pitanja poslije zamornog iscrpljivanja plesača i publike, u kojem su plesači nesumnjivo bolje prošli, zašto uopće Bolero?)
„Bila je 2009. godina, upravo sam se vratio u svoj rodni grad Madrid nakon nekoliko godina provedenih u Londonu. Bio sam tužan. Osjećao sam da ću izgubiti nešto što mi je bilo od vitalnog značaja: ljubav prema plesu. Godine 2011. imali smo velike demonstracije u Madridu. Bio je to pokret Indignados. Ljudi su izašli na ulice, spavali na trgovima kako bi poručili: Dosta! Htjeli smo obnovu, preporod, htjeli smo zaustaviti sustav koji je bio korumpiran. Bili su to dani puni nade u promjenu. Ravelov Boléro pojavio se otprilike u tom trenutku, usred probe. Bilo je poput impulsa, kao vlak koji se kreće naprijed, pun energije. Dao mi je neku vrstu obećanja: ako uđeš, odvest ću te na neko novo mjesto. Ušao sam." Prisjeća se Jesús Rubio Gamo (preuzeto iz popratnog teksta na stranici ZPA).
Tako su se i plesači i publika, u prepunoj velikoj dvorani Zagrebačkog kazališta mladih, ukrcali na Gamoov vlak koji je krenuo u tamnoj tišini, s potmulim zvukom tog dubokog, tjelesnog i zaumnog pulsa, koji će se polako, ali sudbinski nezaustavljivo početi puniti segmentima poznatog ritmičkog obrasca, a onda i meke, zavodljive melodije Ravelovog Boléra. U glazbenoj potki nema autorskih varijacija na temu, zastoja ili improvizacijskih digresija i slično. Jesús Rubio Gamo i José Pablo Polo (autor glazbenog predloška na osnovi Ravelovog Boléra) voze svoj vlak nezaustavljivo po čvrsto postavljenim tračnicama, u beskrajnoj petlji, do prenapregnuća. Ritual preobrazbe ljudske, plesačke zajednice na sceni traje pedesetak minuta, u nevjerojatno preciznoj, minucioznoj gradaciji, spiralnoj repeticiji obrazaca, kroz koje probija kemija tijela, blizine, partnerstva, vodeći polako, spontano u osobno pucanje, ljuštenje slojeva i rješavanju tijesne odjeće s napete tjelesne opne, da bi se na kraju užareni (poput plamteće kose Nike Lilek) potpuno prepustili ekstatičnom užitku zajednice ravnopravnih oznojenih tijela, začaranih ritmom i glazbom, koja se daju i troše i traju u tom izgaranju. („Ponavljanje ne ubija, već spašava.“; Dražen Dragojević, programska knjižica)
Hrvatsko-slovenska inačica Gran Bolera u odnosu na španjolsku izvornu izvedbu, donijela je jednu nijansu naglašenije plesačke artificijelnosti, plesačke zajednice. Španjolski plesači su u Savičenti fascinirali prirodnošću kretanja i hoda, uvođenja jednostavnih radnji, ritmizacija. Na početku je bila baš jaka ta asocijacija pješačkog pokreta; kako sam napisala, „grupe zatvorenih, ozbiljnih, užurbanih pojedinaca, (plesnih) radnika, koji marširaju zadanim putovima“, dok su zagrebački i ljubljanski plesači unijeli dozu svjesnog osobnog i profesionalnog prihvaćanja izazova i razloga Gamoovog Bolera, spremnosti da uđu u arenu, da se izlože do kraja, i – spase.
Zagrebački plesni ansambl je izašao u posve novoj, iznimno dojmljivoj postavi mladih plesača koji su već privukli pozornost: Luna Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter, Linda Tarnovski i Karlo Topolovec uz vanjsku suradnicu, poznatu, sjajnu Niku Lilek (koju smo gledali i u Bolerima Maše Kolar i Foniadakisa u riječkom Baletu), a za En-Knap su nastupili Nuria Capella Florensa, Mattia Cason, Tina Habun, Davide Lafabiana, Tamás Tuza i Carolina Alessandra Valentini. No, u izvedbi je to bila jedna homogena skupina od dvanaestero snažnih osobnosti, okupljena u zajedničkoj misiji pročišćenja. Gran Bolero je predstava velikog ansambla koja već dugo nedostaje na hrvatskoj suvremenoj sceni, kako publici tako i plesačima. Čista i bogata u „formalnim arhitekturama tijela koje dopuštaju emocijama da pršte“ (J.R. Gamo), fizička do zaumnosti, tvrdoglavo uporna i u tome zarazna.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. travnja 2023.
Gran Bolero
koncept i koreografija Jesús Rubio Gamo
premijera 4. travnja 2023.
izvode: EKG (Nuria Capella Florensa, Mattia Cason, Tina Habun, Davide Lafabiana, Tamás Tuza, Carolina Alessandra Valentini) & ZPA (Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovec)
asistentica koreografa Alicia Cabrero, asistentica koreografa za Sloveniju i Hrvatsku Clara Pampyn, glazba José Pablo Polo, temeljeno na glazbi Boléra Mauricea Ravela, oblikovanje svjetla Leon Curk, temeljeno na originalnom oblikovanju svjetla Davida Picaza, kostimi Katarina Markov (Atelje d.o.o.), fotografija i video, Španski borci Andrej Lamut, fotografija, ZKM Jelena Janković
produkcija: Zavod EN-KNAP / EN-KNAP Productions & Zagrebački plesni ansambl
Piše:
Đurinović