Plesna scena.hr

Skulpturalno-slikovita izvedba tijela

Priče iz tišine / Silent Tales, autorica Lada Petrovski Ternovšek (u suradnji s Mateom Bilosnić, Sebastijanom Duhom i Borutom Bučinelom)

• 
  
  Plesna umjetnica Lada Petrovski Ternovšek, nekadašnja članica Zadarskog plesnog ansambla, danas već s dugogodišnjom slovenskom adresom i iskustvom suradnje s ljubljanskom kompanijom En-Knap, u ZPC-u je predstavila novu solo predstavu, čija je premijera održana u Ljubljani krajem prošle godine. Iz izvedbe koja se „...sastoji (se) od šest priča, a svaka je naslovljena kao poglavlje u vizualno-plesnoj knjizi...“ ipak je, kao što naslovni oksimoron i sugerira, izostavljena verbalna prezentacija sadržaja. Gledatelju je stoga naloženo perceptivno čitanje ponuđenog teksta bogatog imaginarijem antitetičkih dualiteta, na koje se autorica oslanjala i u koncepciji ranijeg rada Nótt (2015.), naslovljenog prema nordijskoj božici noći.
  
  Istaknuto uvlačenje načela filmske naracije u oblikovanje scenskog materijala metodička je okosnica rada. Predstava počinje projekcijom filma, a tako i završava – s natpisom The End. Strukturiranje kroz takozvana poglavlja, naizmjeničnim slijedom epizoda plesnog filma i scena živih slika (tableaux vivants) prepušta naglasak ritmu montažnih rezova uz dramatičnu vidljivost mraka, svojevrsne mistifikacije s kojom se autorica energetski oštrog fokusa suvereno poigrava, uz tek naslućeni, tihi podsmijeh koji dvosmisleno izražava nesputani užitak.
  
  U živom nastupu omotanost mrakom priječi razvoj prostornosti totala scene, a tijelo se mraka niti u jednom trenutku doista ne oslobađa. U prvoj slici plesačica trijumfalno izranja raširenih ruku, u bijelom odijelu, poput neke objave transcendencije (First Chapter), u drugoj provocira lascivnošću (Chapter No), lica zakrivenog velom kose, možda evokacijom onoga glasovitoga Izidinoga vela koji sakriva najdublje tajne prirode; u trećoj slici tminu oplođuje bijelom, ljepljivom tekućinom (Last Chapter). Kroz tri različite izvođačke persone uvezuju se fenomenološka razmatranja o ženskom tijelu, kultnom simbolu ili kulturnom tekstu, ili neuhvatljivoj zagonetki života. Autorski nastup u temu ucjepljuje bipolarnost u kojoj se pretaču crnilo i bjelina, manifestirano i potisnuto, uvid i neproničnost, uz primjerice dvojbe o tome gledamo li na sceni tijelo sprijeda ili s leđa. Prostor i vrijeme su sabijeni u nestalnu sliku, u zaleđeni trenutak međusobnog promatranja.
  
  Zasebne filmske epizode (Borut Bučinel) sudjeluju u stvaranju simboličke slike pejzažnih predjela, čija je vizualnost napunjena kontrastima, a znakovitost analogijama između prirodnog ambijenta i ženskog tijela. Tijelo prepoznatljive fizionomije ipak često nema lice – ili je premazano bijelom bojom poput maske, ili je okrenuto leđima ili je nejasno gledamo li obris ili sjenu. Simbolika pustoši, uvelih ruža, snijega i vode slijedi i svojevrsnu dinamiku oslobađanja pokreta od statične skulpturalnosti akta na livadi i vrtložnog kovitlaca bijesa u snježnom pejzažu do plutajuće razlivenosti tjelesne mrlje, mekano predane vodi.
  
  Iz esejiziranog oblikovanja motiva rodno obilježenog, ženskog ega koji se uspostavlja iz spleta bioloških i sociokulturnih pritisaka kroz mitske i simboličke naznake, autorica je predstavu iznijela s neospornom izvođačkom karizmom. Ples je ovdje ponajprije skulpturalno-slikovita izvedba tijela, ujedno taktilno-vizualno mapiranje vokabulara ishođenog iz površine kože. Pozornost je usmjerena na svojevrsni znakovni govor mikrolokacija – pogleda, facijalnih mišića, dlanova i prstiju. U sažetom probiru materijala estetizirane produkcije, posebno se ističe autorska glazba (Sebastijan Duh), ozbiljna i pročišćena od dekorativnih elemenata, upletena u rezoniranje tijela. Umjesto razgovijetno postavljene razvojne teme, tjelesna prezentacija u ovoj predstavi generira ispresijecani protok dvostrukosti no time se ne poništava relevantnost autorske potrage za odgovorima na pitanje o čemu nam tijelo govori kada se izražava. Ili o kakvoj je vrsti tišine ovdje riječ. Po svoj prilici, to je frojdovska tišina u kojoj tijelo šapuće egu, o iskustvu stabilnih i nestabilnih senzacija koje izgrađuju percipirajuću tjelesnost, teško odvojivu od seksualne vitalnosti.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 26. travnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 5. travnja 2023.)
  
  Priče iz tišine / Silent Tales
  autorica, koreografkinja i izvođačica: Lada Petrovski Ternovšek
  oblikovanje svjetla, video i fotografija Borut Bučinel, glazba Sebastijan Duh, pomoćna koreografkinja Matea Bilosnić
  partneri Teatar Glej, Zadarski plesni ansambl
  financijska potpora Ministarstvo kulture Republike Slovenije i Općina Ljubljana

Piše:

Jasmina
Fučkan