Nives je zračila energijom
Intervju: Svan Vujičić-Riedl, kipar
-
Svan Vujičić-Riedl živi u Zadru već četrdesetak godina. Upoznala sam ga 2004. u foajeu HNK-a Zadar kada je na godišnjicu smrti Nives Šimatović Predovan posudio kipove i poprsje za izložbu koju je organizirala Jasna Frankić Brkljačić zajedno s Glazbenom školom Blagoje Bersa iz Zadra. Ove godine navršava se dvadeset godina od njezina odlaska što je bio i neki podsjetnik i povod ovom razgovoru kao kratkom uvodu u nesumnjivo potrebno šire sagledavanje i retrospektivu Svanovog umjetničkog rada duboko povezana sa tijelima plesa na zagrebačkoj sceni.
O ovom posebnom umjetniku koji je plastično zabilježio plesne pozicije i plesačke osobnosti zagrebačke scene krajem 1960-ih i 1970-ih, na internetu se nalazi vrlo malo podataka. Hrvatska enciklopedija bilježi vrlo kratko: „Vujičić-Riedl, Svan, hrvatski kipar (Zagreb, 11. VI. 1946). Diplomirao 1969. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (V. Michieli). Bio je suradnik Majstorske radionice A. Augustinčića (1969–71). Hiperrealističkim načinom oblikuje idealizirane likove, portretna poprsja i kipove. Njegova skulptura, često obojena, odlikuje se površinama čistih linija i unutrašnjom suzdržanošću pokreta. Autor javnoga spomenika Razlistana forma u Varaždinu (1994).“ I to je sve!
Susret sa Svanom u njegovom životnom prostoru prepunom boja, radova i uspomena, bio je doista neočekivan i iznenađujuće ugodan dio zimskih, prohladnih dana u Zadru. Izložbeni prostor stana pun je crteža, slika, studija, skica, kipova i poprsja. Dominiraju boje! Također dominiraju skulpture plesačica, velike i male. Razlog brojnosti motiva tijela i pokreta je jednostavan: odmah na početku susreta kaže autor da je njegov stvaralački put krenuo gotovo istovremeno kad i razvoj suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj. A sve je dokumentirano fotografijama, zapisima, pohranjeno u foldere i pomno zabilježeno. Skulpture su u prirodnoj veličini, možda nešto malo veće, obojane vrlo realistično, skladne, anatomski precizne i vrlo zanimljivih poza i pozicija. U samom stanu pozornost plijene dva Nivesina kipa. Jedan je replika mjedene skulpture koja se nalazi ispred Kazališta KNAP u Zagrebu, a drugi je plesačica u raskoraku.
Kroz srednju školu poznavao je Lelu Gluhak (kasnije Buneta), koja ga je pozvala u Bogovićevu, tada Školu za ritmiku i ples, da vidi što tamo rade i priključi im se. Kao plesač, kaže, nije mogao, ali kao likovnjak, otkrio je neiscrpan izvor inspiracije za svoj rad. Na taj način ga je Lela Gluhak povukla u svijet plesa početkom sedamdesetih, te se s motivima tijela, pokreta i plesa bavio do devedesete kada je otišao u Beč.
Poprsja i kipovi rađeni su po stvarnim ljudima, plesačima. Svan ih nabraja: uz već spomenutu Nives Šimatović, Nela Lonza i Diana Bogović bile su članice Zagrebačkog plesnog ansambla koji je osnovala i tada vodila Lela Gluhak Buneta; slikarica Jadranka Fatur, glumica Branka Cvitković… Mali kip u kamenu je rađen kao nagrada koja bi se dodijelila na festivalu Tjedan suvremenog plesa, a model je bila Svetlana Lukić.
Ove godine će Zadarski plesni ansambl obilježiti dvadeset godina od smrti jedne od osnivačica, Nives Šimatović Predovan. Ona je bila česti model vaših radova.
Nives je zračila kreativnom energijom, bila je voljna surađivati, ali nikad nije imala dovoljno vremena. Uvijek u žurbi. Prvi njezin kip napravio sam u jedan dan, jer eto, nije imala vremena.
Osim plesača suvremenog plesa, u vašoj su galeriji prisuti i baletni umjetnici, solistice HNK-a u Zagrebu.
Da, to su Marina Lončar Kraus, Maja Bezjak, Astrid Turina, Milena Leben, Lidija Mila, Vlasta Rittig – dok se prisjeća imena, šetamo po prostoru i gledamo poprsja, slike i kipiće ljudi koje autor nabraja.
Osim kipova, posjedujete i mnoštvo ulja većih formata koji tematiziraju plesne motive. Koji autori su na njima, plesači, predstave?
To su u stvari slike koje sam pamtio iz snimki plesnih predstava Balanchinea, Béjarta; kao i likovi Papagena i Papagene iz opere Čarobna frula...
Recite nešto o umjetničkom pravcu, spominje se hiperrealizam?
Ne bih o ladicama u koje su me stavljali. Mislim da je ono što sam radio realizam, a ako si smijem umisliti dodao bih poetski realizam. Ja ne tajim svoju ljubav za klasiku, renesansu, pa i klasicizam, i sve što je lijepo, a imam neke kriterije koje svatko može provjeriti na temelju postojećih iskustava, ali i pravila koja postoje i kojih se ne treba sramiti, nego težiti po mojem mišljenju, perfekciji. Za mene je Ive Šimat Banov napisao da sam vuk samotnjak, a oni nisu u pravcima.
Kada su Vaše skulpture prvi put izložene?
Prvi put sam ih izlagao na Salonima mladih od 1972./1973. pa dalje, a kasnije sam imao kolektivne, ali i samostalne izložbe, morao bih pogledati jer točno više ne znam, zadnje su bile u Beču i Zagrebu.
Koja je tehnika, materijal od kojih su pravljene ove atraktivne plesne figure?
Kipovi su odliveni u poliesteru, ovi manji izrađeni u kamenu. Radio sam često i scenografije od kojih bi izdvojio predstavu Kentaur koju sam radio u suradnji s Miljenkom Vikićem i Alfijem Kabiljom. Također i Dinarku na glazbu Jakova Gotovca u koreografiji Lele Gluhak.
Osim plesnih motiva, brojni radovi Svana Vujičića-Riedla u formi reljefa, ukrasa na fasadama, kamenih skulptura protežu se od Zagreba i Beča pa do kipova po obali sjeverne Dalmacije: Kukljica, Lamjana, Sali, Preko, Sutomiščica, sve do Dubrovnika. Njegova supruga Jagoda je po zanimanju arhitektica pa su neka djela vezana uz konstruiranje eksterijera rađena u suradnji. Danas Svan gradi, nadograđuje i renovira brodove. Manje, dakako. Kao pravi majstor kojemu su ruke najvredniji alat, također popravlja, dotjeruje i ugađa brodske motore. Veseli se suradnji i povratku na plesnu scenu kroz izložbu dijela radova na ovogodišnjem festivalu suvremenog plesa Monoplay u kolovozu, kao i na mini festivalu Večer plesne minijature u studenom u Zadru.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 27. travnja 2023.
Piše:
Sanja Petrovski