Početkom godine, tijekom izleta/hodočašća/studijskog putovanja u Wuppertal u misiji svjedočenja jednoj od izvedbi obnovljenih kanonskih djela Pine Bausch Cafe Muller i Posvećenje proljeća (Frühlingsopfer) (više pročitajte ovdje), dobile smo i bonus. Naime, preko plakata ovješenog u predvorju Opernhaus Wuppertal, sjedištu Pininog Tanztheatera, saznale smo da je 2022. godine izašao još jedan dokumentarac o Pini – Dancing Pina, redatelja i scenarista Floriana Heinzen-Zioba. Kako nam je očito sudbina bila sklona uspjele smo ga drugi dan i pogledati u malenom art kinu Cinema Wuppertal udaljenom nekoliko stanica Schwebebahnom od Opernhausa u istočnom djelu grada.
Film prati inicijativu za očuvanjem i širenjem Pininog djela, odnosno bilježi postavljanje dva velika djela iz bogatog opusa Pine Bausch. Ifigenija na Tauridi (Iphigenie auf Tauris) se priprema u Semperoper Ballett u Dresdenu (premijera 5. prosinca 2019.), a Posvećenje proljeća (Frühlingsopfer) u École des Sables u Senegalu (premijera u Madridu u rujnu 2021. jer je prvi termin u zadnji trenutak otkazan zbog korone). Riječ je o dva vrlo različita djela u dvije potpuno različite sredine. S jedne strane dresdensko nacionalno kazalište Semperoper koje odiše europskom tradicijom, raskoši i profinjenom stegom upisanom u tijela i pokrete baletnih solista i zbora, a s druge strane senegalska École des Sables (Škola pijeska čije ime nije metafora nego je otvoreni prostor za probe u prirodi, omeđen s dva zida i krovom koji čini hladovinu), i tridesetak plesača koji, kako saznajemo iz filma, dolaze iz cijele Afrike, iz različitih „plesnih žanrova“, okupljeni oko tog projekta i isključivo zbog njega.
Dvosatni dokumentarni film vješto prelazi od Dresdena do Senegala i natrag, između dva kontrastna izvedbena rada i prostora (povezana poetikom i idejom tijela, plesa i teatra Pine Bausch), a ta naizmjeničnost unosi dodatnu dinamiku u ritmičnu izmjenu kadrova proba i dijelova izvedbe (linearno prateći napredak proba i formiranje koreografija), razgovora s mentorima i mladim plesačima te ponekom izjavom producenata i organizatora tih pravih umjetničkih poduhvata.
Jako je dirljiv trenutak u kojem producent mora ansamblu u Senegalu, nakon mjeseci rada i u fazi u kojoj su već spremni za izlazak na scenu i premijeru, objaviti da se premijera i turneja odgađaju do „ne zna se kad“ jer je nastupila strašna ugroza zvana Korona. (Dobro nam je poznato to beznađe zaustavljenog života i to koliko je velika sumnja u njegov nastavak.) Tada je, za kraj procesa, umjesto službene premijere u Dakaru, Posvećenja proljeća izvedeno na pijesku, na plaži, u suton, i dijelovi te snimke ubačeni u film impresivni su u autentičnom doživljaju plesnog rituala stopljenog s prirodom. Jedna od Pininih plesačica Posvećenja, referirajući se na scenu biranja Odabrane za žrtvu, kaže: „Za plesača to pripada u najbolje što se može plesati, osjećaš svaku kost u tijelu, osjećaš cijelu grupu, svi osjećamo isti strah.“
Iako su zemljopisno i povijesno i kulturološki tako udaljena, mjesta na kojima se pleše Pina dijele istu posvećenost. Princip rada je uvijek isti, Pinini plesači koji su proživjeli proces kreiranja predstava, prenose pokret (kao početni impuls, efort, ideju, emociju, sadržaj) novim generacijama, novim tijelima u novom vremenu. Kako i stoji na službenim stranicama njene fondacije: „Plesači moraju iznova iskusiti koreografije Pine Bausch svojim tijelima i svojim pričama. Kako plesači street dancea, klasičnog baleta, tradicionalnog i suvremenog plesa Afrike transformiraju Pinin rad tako i koreografije transformiraju njih.“ Posebno je to vidljivo iz uputa koje Pinini doajeni: Malou Airaudo i Clémentine Deluy u Dresdenu te Josephine Ann Endicott i Jorge Puerta Armenta u Senegalu daju mladim plesačima. Pokazujući im redoslijed pokreta i kontinuitet sekvence, oni možda još i više ustrajavaju na tome odakle pokret dolazi, koja mu je motivacija, iz koje emocije je rođen te što se njime govori, i onda traže od plesača da svako za sebe to pronađe i osjeti, jer tek kad postane do kraja njihovo tada ostaje Pinino.
Koreografije su psihofizički zahtjevne, ali baš zbog toga dovode plesače do osjećaja ispunjenosti. Iz snimljenih razgovora i izjava saznajemo djeliće njihovih biografija, intimna bolna mjesta, borbe s neprihvaćanjem okoline, nezadovoljstva vlastitim tijelima koja odudaraju od specifikacija plesačkih normi, društvenim očekivanjima… kao da je rad na takvom plesnom materijalu umjesto da omogući osobni bijeg u svijet savršeno organiziranog reda, svakoga od njih suočio sa sobom, otvorio pa iscijelio i oplemenio rane. Citiram jednog plesača Semperoper Balletta: „Većinu vremenu pokušavamo izbrisati sve ono u nama što nije savršeno, a ovdje je nesavršenost savršena.“
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 29. travnja 2023.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE