Plesna scena.hr

Komunikativnost i motivirajući zaziv

Liberdance, Zagreb: Štimung, autor Rajko Pavlić

• 
  
  Nova premijera u Zagrebačkom plesnom centru, predstava Štimung autora Rajka Pavlića odlikuje se naturalnim, ležernim poletom i vješto isprepliće elemente svakodnevnog i scenskog događaja u žanrovski miješanom – pomalo etno, pomalo psihodeličnom kabaretu. Ozračje koncerta prožetog poezijom i glazbom The Doorsa, stvaraju bubnjar Šimun Matišić te glumac i pjevač Jura Ruža, čije uvodno obraćanje publici završava citatom Morrisonovih riječi: „Is everybody in? The ceremony is about to begin.“ On čini poveznicu među songovima i plesnim dionicama sačinjenima od tri sola (Megi Babić, Endi Schrötter, Dora Šesto) i jednog dueta (E. Schrötter i D. Šesto), a uz Light My Fire vlastitim plesom i zatvara show. Taj mladi, a već pomalo umorni i mračni, posve sukladno inkarnaciji Jima Morrisona i dramatični osobenjak, majstor je svečanosti ili obreda (funkcija u engleskom jeziku poznata kao Master of Ceremonies), koji se na sabijenoj sceni obraća jednako publici i izvođačima. Kroz retro štih tribute to The Doors repertoara od People Are Strange, preko Orange County Suite i Riders on the Storm do Light My Fire, on gradi spone, posredujući između različitih izvedbenih, vremenskih i prostornih isječaka.
  
  Koncertna atmosfera natopljena je čas zagasitim bojama, čas jakom scenskom rasvjetom, a plesači nasumice iskaču iz anonimnosti publike da bi zatim opet utonuli među gledateljima. Elementi su to koji čine uobičajeni okvir svakidašnje, spontane plesne aktivnosti u kojemu doista svatko može biti i povremeno doista jest plesač. Jednostavna komunikativnost predstave njezino je ključno svojstvo, a njen kvalitativni značaj u širokom pogledu i motivirajućem zazivu. Zahvaljujući miješanju konvencija scene i razbarušenosti života, strukturalno je vidljiva slojevitost društvenog prostora kojemu pripadamo, prostora u kojemu se događa i ples. Stage, podij i publika – to su samo stupnjevi, više ili manje svjesnog, ali angažiranog udjela u sudjelovanju, jer tijelo koje izlazi u prostor i upija u sebe. Fokalizacija (da se poslužimo naratološkim terminom) izvođačkih persona izvedena je iz perspektive takvih angažiranih, pa i uvučenih gledatelja.
  
  Opažajna pozornost usmjerena je na izražajnost glasa, promjene u tempu i ritmu ne samo bubnja, nego prije svega tišine, one individualne, iz koje se svako individualno tijelo pokreće u interakciju s okolinom. Povremene cenzure zvuka najavljuju otvaranje izraza tijela iz gluhe nutrine, jednako kao što glasna potjera ubrzanog tempa na trenutke proizvodi bolna, fizička zagušenja osjetila, što nam ekspresivno dočaravaju Megi Babić i Endi Schrötter svojim interpretacijama. U dramatičnom trenutku označenom naglim udarcem bubnja, Endi Schrötter ulazi na podij lica prekrivenog rukom poput zaslijepljenosti, zatim se oboje primaju za uho kao da je lansiranje zvuka nekako povezano sa sugestijom nevidljivog, rastućeg kratera u njihovim glavama.
  
  Pa ipak, neupitno je da je glazba pokretač, a izvrsni plesači se pred njom rastvaraju u žustre energetske kovitlace naglašeno različitih osobnosti. Odličan, mladenački duet platonski osmišljen, sklopljen od distancirane bliskosti, stidljive naklonosti i lelujavog cvjetanja, od svladavanja mnoštva sitnih ljuski osobnih kinesfera kroz koje se, poput brojnih obruča, međusobno provlače da bi artikulirali i omogućili glatki tijek zajedničkog prostora. U strukturi glazbeno-plesnog momentuma predstave, duet funkcionira kao izmaknuta epizoda praćena usitnjenim zvonkim ritmom. Prostor izveden po mjeri koju je dvoje stvorilo za sebe, više nije prostor skupne participacije.
  
  Specifična metoda koju je sam autor, ljubitelj folklorne tradicije i suvremenog plesa, Rajko Pavlić okarakterizira kao „etno-urbanu poetiku“, u ovom radu nije napuštena. Uključivanje etna signalizirano je kostimografskim kodom, končanim vezivima prsluka i hlača ženske odjeće, očigledno s referencama na sedamdesete u koje nas ova izvedba vraća. Plesni vokabular diskretno je, ali supstancijalno prožet prepoznatljivim prilagodbama tradicionalnih, folklornih oblika strukturalnoj razvedenosti suvremenog plesa. Vođena hipnotičkom rasplinutošću Morrisonovih stihova i dubinski ushićujućom ritmikom bubnja, tijela plesača se doživljajno centripetalno otvaraju i izlaze iz svakodnevnog grča, polijeću iz niskih kinesfera u zrak i iznova osvajaju prostor vlastite, pronađene i osmišljene slobode izražavanja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 10. svibnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 28. travnja 2023.)
  
  Štimung
  autor Rajko Pavlić
  glazba i izvedba Šimun Matišić, glumac Jura Ruža
  plesači: Megi Babić, Endi Schrötter, Dora Šesto
  kostimi Nikolina Ribarić, oblikovanje svjetla Mario Vnučec, fotografija Eva Šustar, Neven Petrović, najavni video Petar Lebinec
  produkcija Liberdance, 2023. u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom

Piše:

Jasmina
Fučkan