Plesna scena.hr

Probuđena snažna i potresna sila

Plešimedo, Zagreb: Meduza, koreografija Zrinka Lukčec Kiko, ZPC, Zagreb

• 
  
  Nova premijera u ZPC-u, predstava Meduza koreografkinje Zrinke Lukčec Kiko u suradnji sa sjajnim stvaralačkim timom, izvedbenim umjetnicama Katarinom Arbanas i Adrianom Josipović te glazbenikom Bernabeom Romerom donosi izvedbu sastavljenu od povezivanja različitih polariteta, ne samo tjelesnih nego i onih karakterističnih za naše vrijeme. Iz spajanja sirovog intenziteta s ovlašnim humorom preko raspršivanja mitske težine kroz influencerski eter, izranja sugestija preklapanja dvaju prostora – neistraženog podmorja ljudske podsvijesti i političke pozornice povijesti.
  
  Mitska Meduza je simbol nasilja sačinjenog od moći pogleda što joj kao motivu utiskuje snažan kazališni potencijal, a subverzivni element jest u tome da nasilje nad živim, aktivnim i svjesnim subjektima čini mrtvi objekt. No za razliku od očigledno mrtve stvari, poput lubanje čija je oskudnost gole kosti samorazumljiv simbol smrti, Meduzina je glava umrtvljena, jer je zaposjednuta. Smaknuta s tijela koje je, prema Ovidiju, od strane boginje Atene prvo čarolijom preobraženo i zbačeno s trona ljepote u mrak vladavine čudovišnih, destruktivnih sila, a zatim od strane Perzeja i dekapitirano. Odsječena glava i dalje je ktonsko stanište živih zmija, predstavljajući arhetip nemrtvog hibrida.
  
  Višedimenzionalnoj temi koju pokreće motiv Meduze, dramaturški i koreografski se upravo tako i pristupilo, afirmirajući spoj izvorne, dionizijanske energije rastvarajućeg nasilja i društvenog komentara na način blizak antičkoj drami. U predstavi je artikuliran motiv triju sestara Gorgona, od kojih dvije besmrtne sestre posuđuju Meduzi glas i zdrav želudac koji traži hranu. Na osuvremenjeni način u drugom je dijelu predstave uobličena i funkcija antičkog kora kao komentatora zbivanja. Hrabra je odluka da lepezu svih likova ostvaruju samo dvije izvođačice; pa je forma dueta ujedno polazište za izgradnju dijeljenog osjećaja kolektivnog tijela ili odgovornosti, čija cjelovitost dakako uključuje i gledatelje u publici. Shodno odabiru motiva i cjelovito zamišljenom, ambicioznom fizičkom pristupu koji traži visoku razinu energije, vještinu pokreta, izražajnost scenskog govora i glumačku ekspresiju, svim su zahtjevima dojmljivo odgovorile izvrsne i svestrane Katarina Arbanas i Adriana Josipović. Zahvaljujući njihovom ostvarenju, s jednog na drugo izvođačko tijelo hitro prelazi, a istodobno scenu i publiku zaposjeda probuđena, snažna, u izvjesnim trenutcima i potresna sila, čiji halapljivi tok u grabežljivom pohodu zasijeca duboko u gledalište.
  
  Zasnovana na fizičkom teatru, predstava pored unesenih verbalnih elemenata daje i jasne strukturne smjerokaze. Početak je poput prologa. Na sceni gledatelje dočekuje jedno skamenjeno tijelo zaustavljeno u pokretu (Katarina Arbanas), u skučenoj ćeliji svjetla, dok je druga tjelesna prisutnost (Adriana Josipović) naznačena tek vokalizacijom animalnog cvileža, kričanja i dahtanja, koje ubrzo preuzima i zagušuje prostor. Jedino što se u scenskoj slici kreće su oči, koje naizmjence šaraju s ruba na rub kapka. Sakupljanjem svjetlosti prostor se zatim smanjuje u kadar u kojemu, na kraju te uvodne scene, ostaje tek izolirana glava.
  
  Spajanje dvaju tijela uz geste sastavljanja i urastanja, praćene uljuljkujućim ritmom nježne glazbene izvedbe uživo (Bernabe Romero), razigrava se i kao igra padova. Jedna s drugom izmjenjuju i dijele preplavljujući dah Meduze, ali i jedna u drugu utiskuju težinu tjelesnih ponora, pokoravaju se i osobito uživaju u iskazivanju nadmoći nad oborenim tijelom. Komentatorski je kor poput plošne političke ilustracije, zbijen u frontalni prostorni plan. Odjevene u crne kožnjake, zaštićene od Meduzinih moći iza crnih naočala, a možda tek slijepe od pravde, izvođačice u pjevnom recitalu rekapituliraju tok bezglave povijesti (Henrik VIII, Marija Stuart, Marija Antoaneta), uz odgovarajuću dozu banaliziranja svojstvenu suvremenim praksama izvođenja svakodnevice posredstvom društvenih mreža.
  
  Koreografski otklon od konvencionalnog pristupa učinjen je iz samog središta tjelesne izvedbenosti, bez posezanja za narativnim prispodobama. Kao da je „mrežasti živčani sustav“ kojim se žarnjače odlikuju, što znači da cijelo meduzino tijelo reagira grčenjem na nadražaj pojedine lovke, konceptualno prenesen na izgradnju senzorijalnosti tjelesnih prostora, tako se prostorom odigrava ideja zaposjedanja oživljenog, nemrtvog entiteta kroz propusnost izvođačkih tijela („moja sudbina nije jedna…mojih je sudbina mnogo“). Uz najavu kolebljive afirmacije („Ja jesam...Ja nisam“), Meduza se pojavljuje iz uzburkanog daha svake izvođačice pojedinačno, naizmjence i istodobno, s ritualnim tekstom kojim manifestira otjelovljenje. Pored očekivanih motiva samoglave ili duplotijela, u izvedbi je najdirljivija pronađena dinamička formula divljeg Meduzinog tijela: dalekosežnog i rastezljivog, sačinjenog od centrifugalnih sabijanja i centripetalnih izbijanja gustog prostora modeliranog žustrim izbojima gestualno individualiziranih ekstremiteta; ne samo nogu i ruku, nego i važnih ikonografskih znakova poput vlasi kose i isplaženog jezika.
  
  Značenje Meduznog prokletstva ispunjava se kao jedna od mogućih sudbina i na mitsko-alegorijskoj razini, s koje autorski tim ove sjajne predstave i polazi. Ta sudbina obuhvaća splet individualnih svijesti u mozaiku kolektivne refleksije, gdje se odigrava priča o banalnosti nepravde ili nasilja za koje osobnu odgovornost nije jednostavno prokazati. Na razini kulturne pretpostavke koju ova predstava također duhovito naznačuje, Meduza prijateljuje s poznatim alegorijskim sljepicama, poput Pravde ili Ljubavi. Možda u tome treba tražiti izvor krimena simboliziranog Meduzinim pogledom – nevinost informiranog pogleda u sprezi nevinosti nečinjenja, naprosto je nevinost koja ne postoji.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 24. svibnja 2023.)
  
  Meduza
  koreografkinja Zrinka Lukčec Kiko
  dramaturg Patrik Gregurec
  koautori i izvođači: Katarina Arbanas, Adriana Josipović, Bernabe Romero
  autor glazbe Bernabe Romero, kostimografkinja Emina Kušan, oblikovateljica svjetla Katarina Arbanas, oblikovateljica vizuala i fotografija Majda Petković, kamera, montaža i video-produkcija Sven Copony, tehnička podrška Saša Fistrić i Duško Richtermoc, fotografije Neven Petrović
  produkcija Plešimedo, 2023.
  financijska potpora: Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb

Piše:

Jasmina
Fučkan