Plesna scena.hr

Čuvaju li staklenke plesni fluid?

UO Genijator, Dubrovnik: Plesna predstava, autorica Martina Tomić, kor. Martina Tomić, Marta Krešić

• Prema najavi premijere, održane u Plesnom centru TALA PLE(j)S, „Martina Tomić i Marta Krešić, dvije suradnice, prijateljice, plesne umjetnice bave se pokušajima i nemogućnostima arhiviranja i bilježenja (nastanka) plesa, i u tome ne uspijevaju: razlažu ideju plesnog tijela kao izvedbenog i izloženog poigravajući se s vremenom stvaranja plesa i slike – bilježe, zaboravljaju i prilagođavaju trenutak koji nestaje, postaje, ostaje i staje.“ I doista, sve što bi se moglo reći o idejnosti ove predstave na najsvježiji način iskazano je plesom samim i posve vjerodostojno naglašeno već tautološkim izborom naslova. Unatoč spremnosti na neuspjeh, dvije plesne partnerice u mnogo čemu su iznijele skladnu razmjenu dopunjujućih kvaliteta i uspjele u ostvarenju osjetilnog zajedništva, što je prepoznala i zadovoljna publika.
  
  Plesna predstava rastvoreni je, a opet cjelovito oblikovani rad. Razradi plesnog materijala pristupilo se s iskrenom nepretencioznošću i lucidnom razigranošću, kroz domaćinski imaginarij kuhinjske radionice s drvenim stolom koji vrvi naslaganim staklenim posudama. U tom ateljeu egzistencijalnih radnji, na svojevrsnom žrtveniku svakodnevne rutine, neprestanog ponavljanja i brisanja tragova, rukuje se drvenom špatulom, lijevkom i škarama. Okrenute leđima publici, a prema stolu u dnu mizanscene, plesačice iskazuju zaokupljenost ručnim gestama zahvaćanja i prikupljanja, zatim širenjem dosega izdvajanja, da bi potom uvirale u zatvorene geste sortiranja i pohranjivanja u velike i male staklenke, koje potom raznose do rubova gledališta, nižući ih u linije kojima opasuju polje svoje prisutnosti. Gledatelji će putem natpisnih oznaka otkriti da naizgled prazni stakleni spremnici imaju specifičnu namjenu; u malenima se čuvaju Probe, a u velike se pohranjuju Principi no ta spoznaja dolazi tek na kraju predstave.
  
  Iz pripremnog sustava skrivenih odnosno necjelovito vidljivih gesti oko stola, koje u nenadanim iskrama padaju na tlo, povremeno frcaju u sredinu scene ili klize niz opnu zida, izgrađuje se rahli, razrijeđeni prostor nalik pari, čiji se paučinasti konci povremeno orezuju škarama. Riječ je o kvaliteti koja se taktilno osjeća kao mekoća i hlapljivi fluid, s povremenim strelovitim izbojima, putem kojih prostor koji plesačice oblikuju polako napreduje prema gledateljima. Njihove se kinesfere postupno razmotavaju iz povoja tjelesnog volumena i težine, pogonjene postraničnim vrtložnim kretnjama iz kojih se brižljivo gradi jedinstvena, zajednička dinamosfera.
  
  Istaknuta je kvaliteta povezanosti tijela i stvari, zračna umreženost koju vizualno i simbolički utjelovljuje ritam otklopljenih i zatvorenih staklenki. Paradigma objekata koji čuvaju, dišu ili emaniraju nevidljivu klizeću tvar, esenciju pokrenutih međuodnosa, na propusnoj granici izvođačkog prostora i gledališta, podupire dinamičku izmjenu faza punjenja i trošenja energijom, koreografski podcrtane povremenom, pomalo klaunovskom gestom dodavanja goriva lijevkom u cipelu kao i motivima ležanja ili sjedenja na stolcu. Neverbalna komunikacija dviju plesačica dramaturški je pojačana dijaloškom formom razmjene pitanja i odgovora. Uloge u razgovoru dvije prijateljice dijele poput radne obveze, naizmjence uskačući jedna drugoj. Njihovi glasovi dolaze s nekog ne pretjerano informiranog, ali izvorno znatiželjnog i formalno objektiviziranog stajališta, čime se preispituju osobne motivacijske postavke za izvođenje svoje profesije. Pitanja dvosmisleno i aluzivno klize između distancirane forme persiranja i bliskosti izražene sadržajem, a odgovori prelaze u mentorski rad, vođenu navigaciju kroz iskušavanje tjelesnih osjeta. Konteksti poduke i terapije, proceduralnih i recepturalnih tijekova prepliću se u dvoznačnom prostoru, nabijenom radnim i intimnim ulozima.
  
  U samom središtu ovog rastvoreno živog rada stoji integritet empatije, reprezentiran u gotovo skulpturalnom, karakterističnom znaku plesnih niti predstave. Nalik otjelovljenoj simboličkoj skici yin-yanga, to je motiv obostranog sjeda u kojemu plesačice okrenute jedna prema drugoj, u savezu sa silom težom formiraju p-održavajući prostor. U autorskom prijevodu, sukladno umjetničkom statementu iz najave, tumačenje tog znaka glasi: „Plesnom predstavom afirmiramo svoj ples kao polje imaginacije u kojem su greške dobrodošle, u kojem ranjivost proizvodi smisao, za koji su strast, užitak i blesavost preduvjeti, u kojem je postavljanje pitanja podjednako invazivno koliko sugerira i otvorenost prema učenju i preispitivanju svojih pozicija.“
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 13. svibnja 2023.)
  
  Plesna predstava
  autorica Martina Tomić
  koreografija i izvedba: Martina Tomić, Marta Krešić
  dramaturška podrška Nina Gojić, dizajn zvuka Luka Vrbanić, dizajn svjetla Saša Fistrić, kostimografija Ana Mikulić, grafičko oblikovanje Petra Slobodnjak, fotografije Sindri Uču
  produkcija UO Genijator
  koprodukcija: Antisezona X-tenzija, Platforma HR

Piše:

Jasmina
Fučkan