Plesna scena.hr

Kroz ravnu plohu ekrana

UO Fronesis, Zagreb: Što ako..., kor. Jasna Čizmek Tarbuk

• 
  
  Premda još traju stručne rasprave istraživača o tome koliko je dugo, primjerice, trajao suživot neadertalaca i homo sapisensa, intrigira pretpostavka da su se u drevnoj, spiljskoj svakodnevici dvije vrste dodirivale, možda povremeno dijeleći sustanarstvo. Naša suvremena, virtualna, tehnološka spilja u koju se ulazi kroz osvjetljeni prozor monitora, s pojavom AI otvara srodnu vrstu problematike dijeljenog prostora, generira nove oblike suradnje i poziva na odgovornost. Jasna Čizmek Tarbuk svojom novom koreografijom znatiželjnog naslova, koji podsjeća na knjigu Randalla Munroea, u kojoj taj fizičar, bivši NASA-in robotičar na kojekakva, neobična pitanja nudi znanstveno utemeljena objašnjenja (Što ako?, izdanje Fokus komunikacije, 2018.), pristupa generiranju izvođačkih tijela motion capture animacijom prema modelu plesača, u potrazi za definiranjem dominantno vizualne poetike humanoidnog plesa. Kako izgleda, kako se kreće i što uopće želi tijelo protisnuto kroz ravnu plohu ekrana u višedimenzionalni prostor bez gravitacije, taktilnosti i težine, bez mogućnosti oblikovanja vlastitosti prostora?
  
  Tjelesni izvođački likovi imenovani su kodnim imenima, sačinjenim od početnih slova osobnih imena plesača, a svaki je označen odgovarajućom bojom kapuljače – I (Ines Borić, narančasta), R (Roko Šašić, plava), D (Dora Šašić, magenta), T (Tea Vlahović, zelena). Generički glas računalnog programa izdaje naloge i likovi ga izvršavaju, vježbajući temeljne pokrete u kojima su ispočetka tjelesno tvrdi i mehanički neosjetilni. Uče skakati, pružati nogu, trčati i padati. Uče slijediti jedan drugoga i homogenizirati se kao grupa. Postupno, sintetizirani glas elektroničkog nalogodavca puca i nestaje, a likovi se usuglašavaju u kretnjama i uz sve manja odstupanja izvode zajedničku koreografiju. Temeljem naučenoga, njihova tijela poprimaju obrise prilagodbe trodimenzionalnom prostoru, ističu sve jasniju i osobniju materijalnost, iscrpljujući se i posustajući pod vlastitom težinom, bačeni na pod od žeđi za zrakom. Kao prijelaz u drugi dio, poslužila je racionalno argmentirana naracija o izazovima koje donosi uporaba umjetne inteligencije. Izlaganje o odgovornosti, koje iznosi glas računalnog asistenta, u objektivno informativnom ključu i paušalno kritičkoj intonaciji, zacijelo je kreirala sama AI.
  
  U drugom se dijelu suodnose virtualni i realni prostor, vizualni likovi i tjelesna bića, postavljeni u dva egzistencijalna plana – prisutnost i njenu naznaku. Projekcija prikazuje animaciju dvaju svjetlosnih avatara u formi silueta, koje svojim pokretima pokreću dvije plesačice (D i I), a u slijedu i jednu figuru koju pokreću dvoje plesača (R i T). Uz postupno razilaženje mraka, sve je vidljiviji ples četvorke ispred projekcije, u parovima, daleko bogatiji različitostima, odnosima i intenzitetima. Uz žive plesače, rasvijetljene siluete na projekciji djeluju poput blijedog traga nečega čega više nema. Poput kontorcionističkih lutaka beživotnih zglobova, oni su nelogični i odijeljeni jedan od drugoga, svaki za sebe. Puke pokaznice u kombinatoričkoj igri pokreta, što je naglašeno i kašnjenjem, kraćim zastojima i glitchevima animacije.
  
  Kretnje modela su siromašne i nekoordinirane, prije svega neusklađene s doživljajem povezanosti živih plesača, ali svjetleće je tijelo svojom veličinom nadmoćno i sublimno poput ukazanja, u čemu je dirljiva ironija. Glazba je poput klasične fuge, uzvišena, i u idućem trenutku, dok plesači lagano usporavaju, posustaju i na kraju padaju, puca opna nespecifičnosti distancirane slike, a kratkotrajna liričnost prelazi u karikaturu izvrnutih odnosa. Sve se prožima u jedno – plošni lik s projekcije se puni bojama i razlijeva u ritmu faziranja pokreta, modelirajući svoj prostor, a živi plesači poput ugašenih lutaka ostaju nepomično sjediti, identiteta kodiranih kolorom navučenih kapuljača, poput neuvjerljivih vrtnih patuljaka.
  
  Kao u vrijeme spomenutog ledenodobskog suživota i danas se susreću dvije različite vrste inteligencija, a njihovom otvorenom nadmetanju, koje je isprva započelo baš na području iskazivanja umjetničke kreativnosti, ne izmiče ni ples. Ova predstava, proizašla iz aktualne potrebe za osviještenim reagiranjem na novi kontekst recepcije ljudskog stvaralaštva, uz korištenje suvremenih tehnoloških mogućnosti donosi zanimljiv i promišljen prikaz energetskog punjenja umjetne svijesti izvornim ljudskim materijalom.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 26. svibnja 2023.)
  
  Što ako...
  koreografija Jasna Čižmek Tarbuk
  izvode: Ines Borić, Dora Šašić, Roko Šašić, Tea Vlahović
  glazba Sara Jakopović, Lovro Stipčević, dramaturgija Nenad Glavan, kostimografija Ivana Bakal, oblikovnje rasvjete Saša Fistrić, motion capturing Veselin Krstovski, fotografija i video Krunoslav Marinac, fotografije Neven Petrović, ZPC
  produkcija UO Fronesis, 2023.
  koprodukcija Zagrebački plesni centar
  rezidencija Centar mladih Ribnjak
  financijska podrška Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske

Piše:

Jasmina
Fučkan