Plesna scena.hr

Razmetljiva živopisnost našeg doba

40. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 12. – 16. lipnja 2023.: de facto, ZPC, TSP, Agenda, autori Simone Aughterlony, Saša Božić

• 
  
  Najavljena kao velika međunarodna suradnja na nezavisnoj sceni koja okuplja plesne umjetnike iz Belgije, Njemačke, Švicarske, Engleske i Hrvatske, predstava Agenda uvrštena u program 40. Tjedna suvemenog plesa prikazana je u ZPC-u dva dana prije službenog početka Festivala, što joj ide u prilog daleko više no gledanje u sklopu službenog programa TSP-a, terminski neposredno nakon nenadmašne konkurencije Omma, koreografije Josefa Nadja koja se odlikuje filigranskom razradom detalja i rijetko profinjenom orkestracijom svih slojeva tijela u koju je utkano cjeloživotno umjetničko iskustvo. Predstava Agenda prilično je drukčija od estetskih vrhunaca koje tražimo ili očekujemo u plesnim predstavama, a o specifičnim svojstvima te razlike mnogo govori informacija ili umjetnička izjava organizacije de facto redatelja Saše Božića, koja je producirala ovu kao i raniju suradnju sa Simone Aughterlony (Kompas, 2017.): „...na tankoj granici između kazališta, plesa i performansa, ispitujući poroznost njihovih okvira i položaj izvođača unutar različitih načina izvođenja režima.“
  
  Agenda demonstrira sve navedeno. Poroznost okvira umjetničke forme proizlazi iz čvrstih referenci usmjerenih ka realitetu, više no izgradnji iskaza ili prijenosa umjetničkog Einfühlunga (pojam njemačkog filozofa Roberta Vischera iz 1873. godine odnosi se na kompleksni udio empatije u umjetničkom procesu). Središnju ulogu imaju izvođači kao inovatori svojih dionica, u kojima nastavljaju promišljanja posve osobnih, izvascenskih preokupacija, a upravo su po tome kriteriju, prema riječima autora, i odabrani – sukladno individualnim agendama. Svaki od desetero izvođača je drugačije kostimiran i uobličen prema razlikovnom tipološkom obrascu. Načelo „izvođenja režima“ jest u isticanju različitosti uloga i reprezentaciji ljudskog svijeta, društva, zajednice, što u središnjem dijelu predstave postaje temom po sebi. Pritom je od iznimne važnosti vizualno kodiranje. Pored izravnog spominjanja Mona Lise mnogo je posuđenica iz povijesti slikarstva počevši od citiranog motiva L'Origine du monde (1866.), Gustava Courbeta, rodonačelnika kritičkog realizma koji se u svojim radovima koristio simbolikom da bi prokazivao društveno-politički kontekst. U Agendi se preko tijela „ženskog porijekla svijeta“ (Dora Brkarić) prelijeva plava boja sugerirajući vodu, ocean, čime se pored svih drugih naznaka dotiče i ekološki sloj.
  
  U početku su na sceni prošaranoj naletima zasljepljujućih reflektora samo plesači zaneseni oduženim transom zajedničkog, energičnog klupskog plesa, zatim se u treptaju oka sva gustoća razilazi, a započinje namještanje razmontirane scenske slike, sačinjene od rasutih scenografskih elemenata – pješčanika, minimalističkog objekta geometrijske strukture, koji se kasnije koristi kao klecalo, ružičaste ljuljačke, velike kamionske gume, ali i pokretnih tjelesnih materijala poput vertikalne skulpture (Dora Brkarić) ili puzajuće zemljane tvorbe u plaštu mahovine (Viktoria Bubalo). Sve ovo svojim radnjama u pulsirajući pejzaž mjestimičnih ljudskih grupacija, povezuju likovi razmetljive živopisnosti našeg doba – ideološka borkinja (Katarina Barešić), pjevajuća vila, sirena ili Lorelei čija blaga pjesma uljuljkuje u san (Ivana Bojanić), seksipilna domina sva u ružičastom od kose do štikli (Melissa Valette), ljubitelj novca, doslovno novčanica nad kojima se oblizuje, pokušavajući potkupiti publiku (Boris Barukčić), humanoidni gmaz (Viktoria Bubalo), žena iz prikrajka, predana iscrpljujućoj borbi sa zidom (Margareta Firinger), graditelj kula od pijeska (Nic Lloyd), androgina pojava u srebrnoj boji (Šimun Stankov). Tu je i lik u crnom koji se kao promatrač izdvaja iz grupe i potajice publici šalje tekstualne poruke putem laptopa (Thomas Vantuycom).
  
  Doživljaj suvremene pučke, pardon, urbane groteske koja se razvija u istodobnosti ispremiješanih rukavaca karnevalskog „igranja uloga“, podgrijavaju brze i nasumične asocijacije (dakako prilično privatne) na kompoziciju Vrt zemaljske naslade (oko 1503.) Hieronimusa Boscha ili sliku Borba između karnivala i korizme (1559.) Pietera Bruegela starijeg. Kao u snu ovu sliku preplavljuje projekcija, također prepoznatljivog monokromnog crnog rastera Franka Stelle. Osobno sa stajališta povijesno-umjetničke slikovitosti zanimljivi su mi i ljepljivi tragovi koje svojim znojnim tijelima plesači ostavljaju na stijeni crnog zida; otisci teatarske spiljske umjetnosti u kojima dišu Platonove sjene realiteta. Odušak koji se traži kao izlaz iz nakupljene transične energije i neke vrste uspavane besvijesti, predstavljen je motivom naranče, pritisnute silom gravitacije. Nakon toga, plesna ekipa će se vratiti temi grupnog plesa, zanimaciji ponavljanja istoga u različitim smjerovima no ništa nije isto kao na početku, jer je vrijeme, poput soka iz rastrgane pulpe razvaljenog ploda, upravo isteklo i reflektori se postupno gase, nestaje sunca koje ih pogoni.
  
  Agenda svakako traži, a i namijenjena je svakodnevnom pogledu, onome čija je optika podešena na komunikacijsku mjeru billboarda. Ona se obraća promatraču naviklom na jednostavnu ikoničku naraciju nalik stripu, onome čiji se uvid u široku sliku, u slučaju da za takvim uvidom ipak postoji volja, kroji iz ne odviše povezanih komadića banalnih i grotesknih prizora svakodnevnog spektakla. Takvom gledatelju Agenda može ponuditi poticajno uznemirujući uvid u dekadentnu stvarnost, možda i prizvati u svijest neku vrstu refleksije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. lipnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 10. lipnja 2023.)
  
  Agenda
  koncept i režija Simone Aughterlony i Saša Božić
  u suradnji s izvođačima: Katarina Barešić, Boris Barukčić, Ivana Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Margareta Firinger, Nic Lloyd, Šimun Stankov, Melissa Valette, Thomas Vantuycom
  kostimografija Marita Čopo, scenografija Igor Ruf, oblikovanje svjetla Joseph Wegmann, glazba Nikola Krgović, odnosi s javnošću Ivana Sansević, fotografije Neven Petrović, produkcija za de facto Ida Klemenčić
  produkcija de facto kazališna grupa, Zagrebački plesni centar, Tjedan suvremenog plesa

Piše:

Jasmina
Fučkan