Plesna scena.hr

Precizno gospodarenje zrakom

11. Cirkobalkana, festival suvremenog cirkusa u cirkuskom šatoru, dvorište Pogona Jedinstvo, Zagreb, 14. – 17. lipnja 2023.: Cia La Llucana, Italija / Španjolska, La Donna Lampada, autorica Laia Picas Rodoreda i Cie Circo Nagual, Meksiko / Francuska, Ofrenda, autor Jabber Daniel Bonfil

• 
  
  Pod nazivom Monodisciplina ovogodišnji 11. festival suvremenog cirkusa Cirkobalkana, bio je tematski posvećen zračnim akrobacijama, što je u javnoj komunikaciji predstavljeno kao programski zaokret s fokusom na jednu dominantnu cirkusku tehniku. Festival u trajanju od četiri dana uprizorio je pet solo nastupa, kojima su se predstavile domaće umjetnice (Nikolina Komljenović i Dora Komenda) i više gostujućih iz Francuske / Meksika (Cie Circo Nagual), Italije / Španjolske (Laia Picas Rodoreda / Cia La Llucana) i Švicarske (Cia Circoolutura). S obzirom na nezgodnu terminsku koliziju s programom Tjedna suvremenog plesa, pogledali smo samo dva gostovanja suvremenog cirkusa, dvije solo izvedbe koje su uokvirile festival.
  
  Cirkobalkanu je 14. lipnja otvorila katalonska umjetnica Laia Picas Rodoreda, koja se području zračne akrobacije posvetila prije nekoliko godina, nakon što je završila sveučilišni studij filozofije, politike i ekonomije. Iako se kroz djetinjstvo bavila sportskom gimnastikom, sa sustavnom edukacijom u cirkuskim tehnikama je započela tek 2019. godine, prvo na Rogelio Rivel u Barceloni te nastavila na talijanskoj Flic Scuola di Circo de Torino, gdje je specijalizirala tehniku zračnog užeta. S prvim autorskim solom La Donna Lampada, nastupa od polovine prošle godine u okrilju organizacije La Llucana, u suradnji s Flavijom d'Andrea, Alessandrom Maida i scenografom Paolom Tonezzerom. Na zagrebačkom festivalu predstavljen u aktualnom razvojnom obliku kao work in progress taj komad postavlja pitanje o specifičnosti ljudske poluživotinje, po čemu se razlikujemo do životinja? U skladu s angažiranim humanističko-društvenim interesima, autorica se poslužila formom izvedbenog predavanja, no u metodi je ne vodi didaktička nego umjetnička aspiracija pa je cijeli nastup zaokružen estetikom magičnog nadrealizma u kojoj stvari oživljavaju, a ljudsko tijelo transmutira.
  
  Oživljena stvar u jednom trenutku nosi predimenzioniranu slijepu njušku sastavljenu od ljevkastih i klobučastih oblika, zatim u kretnjama obilježenima tikom naočigled mijenja dimenzije i u sljedećem času nalikuje meduzi, ježincu ili školjki da bi odmah potom, poput žive lutke začuđena pogleda svoje nežive rekvizite krotila kao pse. Razrada alijenacije ljudskosti iskazana u različitim varijacijama autorici je zanimljivija od demonstracije fizičke snage tijela pa je izvedbeni vokabular na užetu uklopljen kao ravnopravni segment manipulacije predmetima. Zračna izvedba, u duhu šarmantne mime, eterične težine i posve u suprotnosti s nakanom poticanja rizičnih uzbuđenja, mnogo polaže u lirično, ali precizno gospodarenje zrakom.
  
  Jesmo li kao vrsta drugačiji zbog sposobnosti komunikacije ili svjesnosti, kao što sugeriraju neki gledatelji? Laia Picas Rodoreda teorijski okvir pronalazi u tekstu Imaginació Critica (Kritička mašta, 2022.) filozofkinje Marine Garcés te imaginarij svoje izvedbe podastire uz pratnju opominjućeg teksta: „Apokalipsa, kao mitska ili književna figura, slika je koja poništava sve slike. Danas nas zavodi jer je na kraju više umirujuće misliti da sve može završiti, nego dati nam zadatak da nastavimo zamišljati nešto što nadilazi nas“. Tako autorica u predstavi iznosi kritičku refleksiju o društvenoj ulozi imaginacije, ljudske sposobnosti koja je kadra motivirati i pogoniti društvene promjene jer upravo ona čini razliku naše vrste u odnosu na zajednice drugih živih bića. Vrijednost ovog rada leži u realizaciji kompleksne poruke kroz estetsko, a ne didaktičko posredovanje, čime je izbjegla potencijalnu zamku žanra izvedbenog predavanja.
  
  Jabber Daniel Bonfil, koji je u sklopu festivala vodio radionice na kojima su se istraživali različiti zračni rekviziti poput užeta, svile, trapeza i obruča, obilježio je kraj festivala u znaku fizički istaknutije akrobatike. Rana iskustva u cirkuskim tehnikama stekao je u rodnom Meksiku u sklopu kolektiva Cirko De Mente, kojemu se pridružio 2011. godine, a zatim se usavršavao u Europi, u Cirko Vertigo u Italiji (2014.), te u Francuskoj u Arc u Cirqueu (2017.). Nakon specijalizacije za cirkuskog dramaturga Nacionalnog centra za cirkusku umjetnost (CNAC) u Chalons en Champagne, Francuska (2018.), osnovao je Cie Circo Nagual, čiji se naziv referira na fantastičnu, mitsku životinju, prebivajuću u ljudskom duhu, a koji odaje izvore inspiracije iz meksičkog odnosno pred-kolumbijskog američkog folklora i misticizma. Na tome je tragu i Ofrenda (naziv ceremonijalnog raskošnog stola s hranom, cvijećem i svijećama postavljenog u slavu pokojnika), duboko u meksičkoj tradiciji slavljenja duhova predaka povodom Dia de los Muertos.
  
  Inicijalnu temu tradicionalnog i obiteljskog naslijeđa kao ishodišta izvedbe društvenog i osobnog identiteta, umjetnik je nastavio razvijati te Ofrenda danas čini tek prvo poglavlje trilogije posvećene mističnim tradicijama Meksika i indijanske Amerike. Iznoseći detalje iz osobne (pri)povijesti u kojoj je obilježavanje blagdana smrti povod da se slavi život pa i besmrtnost sjećanja, izvođački lik svojevrsni je psihomant; uprizoruje duh animalističke naravi koji povezuje stvarnost i onostrano, a zatim i duh svoje bake – vještice, sakupljačice ljekovitih trava i ponešto prekasno deklarirane lezbijke, koja voli glazbu i stoga poučava publiku pjevanju na španjolskom. Središnja je uloga u kontekstu narativa dana pjesmi Macorina, koju je na stihove pjesnika Alfonsa Camina uglazbila meksička queer glazbenica Chavela Vargas i time se proslavila (prvi album Noche Bohemia,1961.). Slojevi različitih tematskih sastavnica poput smrti, ljubavi i glazbe u tkanju dualiteta života, pohranjenih u vizualnim kodovima tradicionalnog tkanja košulje koju izvođač nosi, iščitavaju se kroz kontroverznu i neuklopljenu personu bake. Na užetu njezin izazivački, hrabri duh oživljava u trenucima začinjenih rizikom smrti, u akrobacijama unuka kada njeno/njegovo fizičko tijelo biva manifestirano u svojoj ranjivoj snazi, ali i pobjedi. Zračne akrobacije su pune lucidnih momenata, koji ostaju u sjećanju puno dulje od plošne i klišejizirane naracije koja pred navalom drugih dojmova nestaje gotovo odmah.
  
  Različiti umjetnički pristupi dvoje umjetnika očituju se u drukčijim poetikama izvedbe no povezuje ih ista okosnica – tehnika zračnog užeta, i podjednako izražena potreba da govor tijela kontekstualno okruže naracijom i konkretnim tematskim okvirom koji smatraju važnim. Oko toga kao da postoji suglasje – obje predstave, više ili manje tendenciozno, zastupaju ideju o važnosti aktivnog društvenog odnosa prema historizaciji iskustva.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. srpnja 2023.

Piše:

Jasmina
Fučkan