Plesna scena.hr

Kaligrafska preciznost izvedbe

40. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 12. – 16. lipnja 2023.: Project YYIN i Wonyoung Kim Becoming-dancer, kor. Sinae Rah, Kisub Choi

• Trio A nastao 1966. je solo rad tada plesne, a kasnije filmske autorice Yvonne Rainer, premijerno izveden kao trio pod nazivom The Mind is a Muscle, Part 1 u izvedbi same Rainer, Davida Gordona i Stevea Paxtona u kultnom njujorškom Judson Church kazalištu. Jedan je od onih radova nakon kojih plesna umjetnost više nije bila ista, a danas je u povijesti i teoriji suvremenog plesa pozicioniran kao amblematski i lektirni rad koji predstavlja finalni prelazak američkog plesa iz razdoblja modernizma karakteriziranog kodificiranom ekspresijom, narativnošću i arhetipiziranom rodnom podjelom, u plesni postmodernizam. U trajanju od četiri i pol minute, ova koreografija funkcionira kao nabrajanje nepovezanih kretnji u jednu bešavnu cjelinu, bez dinamičkih ili energetskih oscilacija, bez glazbe, kostima i narativa, bez komunikacije s gledateljima ili emotivnog naboja. Praćena teorijskim tekstom same autorice A Quasi Survey of Some Minimalist Tendencies in the Quantitatively Minimal Dance Activity Midst the Plethora or an Analysis of Trio.
  
  Taj rad predstavlja i početak postmodernističkog pristupa teoriji plesa, odnosno trenutkom je kada plesna izvedba postaje osviještenim subjektom same sebe, a ne više prijenosnikom ekspresivne metafore. Tako se suvremenoj koreografiji otvara mogućnost da djeluje kao otjelovljena diskusija o svemu što ples još može biti, neprestano dovodeći u pitanje vlastite konvencije i pretpostavke, političku i društvenu odgovornost plesa, kao i elitizam plesnog tijela. Upravo zato je i danas Trio A, odnosno snimka ovog rada u izvedbi autorice iz 1978. koja je kontinuirano dostupna online, nadahnuće i uporište za inovacije i preispitivanja plesnog medija.
  
  Becoming-dancer duet kojeg izvode dvoje plesača od kojih se jedan kreće pomoću invalidskih kolica, a drugi je standardnih tjelesnih mogućnosti, započinje projekcijom upravo ovog filma kojeg prati audio informacija o nastanku, kontekstu i značenju rada. Demokratizacija plesne umjetnosti uvođenjem jednostavnih, svakodnevnih kretnji kao refleksija političke osviještenosti američkog postmodernističkog kruga prema uključivim i kolektivnim modelima kreacije i produkcije, teme su tako kojima južnokorejska skupina Project YYIN u suradnji s plesačem Wonyoung Kimom, uokviruju ulaz u svoju predstavu.
  
  Gledatelji su smješteni na rubove prostora plesa, bez raspodjele na scenu i gledalište. Sama polusatna predstave sastoji se od tri dijela: u prvom oba plesača izvode inačicu koreografije Trio A, a razlike u izvedbi uzrokovane su i podržane razlikom njihovih tjelesnih mogućnosti. Drugi je dio solo koji Wonyoung Kim izvodi u invalidskim kolicima onduliranim plesom torza i ruku, koji poput lave rastvara do tada predvidljivu arhitekturu tijela, dok je treći sekvenca na podu koju započinje skidanjem tenisica i čarapa, a nakon prvih repeticija pridružuje mu se ponovno Kisub Choi u mantričnoj unisonosti.
  
  Ovaj polusatni rad započinje kao još jedna od mnogih varijacija slavnog Tria A, gotovo kao vježba prilagodbe poznate koreografije plesaču ne-normativnog tijela i načina kretanja, koja je potom prevedena za plesača standardnih mogućnosti. Trend preuzimanja nezaobilaznih djela plesnog kanona kraja 20. i početka 21. stoljeća i njihovo postavljanje za ansambl koji uključuje i plesače s invaliditetom, potez je koji je uvela britanska plesna skupina Candoco sa Set i reset Trishe Brown, kao i Show Must Go On Jérômea Bela, ukazujući na potrebu daljnjeg propitivanja demokratičnosti i dostupnosti suvremenog plesa.
  
  Tako i koreografi – Sinae Rah i Kisub Choi, u suradnji s Wonyoung Kimom, vlastitim riječima „istražuju disonancu između koreografije – pisane, stamene, zatvorene i konačne – i plesa: tjelesnog, neizvjesnog, nesavršenog, nedostatnog“, postavljajući rad Yvonne Rainer kao model, neupitni autoritet, „konačni“ klasik (svjesni te geste ili njezine ironičnosti).
  
  Becoming-dancer tako je prateći stil Yvonne Rainer, analitičan, precizan i repetitivan, a krasi ga i zaokupljujuća posvećenost plesača svakom pa i najmanjem detalju koreografije. Oni, duboko uronjeni u vlastite somatske realnosti, a čvrsto smješteni u unisonu petlju koreografije koju izvode neprobojnom, a nevidljivom pažnjom prema drugome, otvaraju još jednu raspravu o plesu i stalno izmičućem pojmu „plesača“ koji je u stalnom „postajanju“, a nikad u svojoj dovršenosti. Istovremeno, donose na scenu vrsnu izvedbu.
  
  U svom završetku, ovaj rad ostavlja publiku zadubljenu u sivo-crnu estetiku identičnih majica, trenirki i tenisica, i kaligrafsku plesačku preciznost samozatajne ljepote, ali i s potrebom za daljnjim rastvaranjem, za slobodnijim pristupom spram tijela, plesa, prostora, odnosa.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 24. srpnja 2023.
  
  Becoming-dancer
  koreografi Sinae Rah i Kisub Choi
  izvode: Wonyoung Kim, Kisub Choi
  dramaturgija Eunbin Ha, oblikovanje zvuka Onyoo Na, kostimografija Hojin Jeong, oblikovanje rasvjete Yeonhwa Kong, producentica Soohye Jang
  Predstavu su podržali Korea Disability Arts and Culture Centre i Korea Arts Management Service.

Piše:

Iva Nerina
Sibila