Plesna scena.hr

O mogućnostima traženja izlaza

15. festival Perforacije, Zagreb, 27. lipnja – 2. srpnja 2023.: Priprema za sadašnje, kor. Ana Kreitmeyer

• 
  
  Prema objašnjenju u kratkoj filmskoj prezentaciji povodom svog novog rada na festivalu Perforacije, Ana Kreitmeyer predstavom Priprema za sadašnje zatvara stvaralački ciklus, nakon kojeg će napraviti kraću pauzu i sabirati povode za novu etapu stvaranja. Ovim radom nastavlja razmatranja okolišnih faktora, blisko prethodnim predstavama O rozoj budućnosti i Ljudovanje, no i radikalnije ulazi u rad s publikom, ispreplićući slojeve prirodnog, urbanog i digitalnog konteksta. Umjetnica je naglasila da joj je izbor vanjskog prostora terase bio važan zbog pogleda u mračno nebo i ritmova koji se u tkivu grada „otvaraju, rastvaraju i nanovo uspostavljaju“ uz nagle izmjene i prekide.
  
  Gledalište nije uspostavljeno kao vanjsko, ni okvirno niti prekogranično područje; ono jest polje izvedbe. Dispozitiv je sačinjen od fragmentarnosti, od ograničenja osobnih pozicija i umnoženih individualnih perspektiva organički rasutih u gustom, centralnom rasporedu sjedala postavljenih na terasi krova. Scena dakle nije oslobođena za izvedbene mogućnosti, nego je sklupčana u ćelije poput košnice. Labirintska mreža skučenih ogranaka, uskih prolaza koji nalažu spretan izvođački proboj uvija se u sebe i zatvara. Mjesto izvedbe tako je mjesto svojevrsne zarobljenosti, podjednako i za publiku i izvođačice. Čvor statusa quo sastoji se od većinskog preklapanja polja djelovanja i polja nedjelovanja.
  
  Takav fokus na stvarnosnu dimenziju in-situ približava ovu formu prostorno-specifičnoj izvedbenoj intervenciji. Zbog disperzivnog karaktera izvođačke grupe, događanja češće lociranih uza zidove i naglašeno ispresijecanog, signalnog jezika koreografije kojim se uzburkava, rasteže i napreže gustoća prostora unutar zatvorenog okvira, gledateljima se nalaže osvrtanje i pretraživanje sprijeda i straga. Uz perceptualni nemir, jer u skokovitom ritmu kretanja ponešto ili svašta izmiče pozornosti, u svijesti se pokreće slijed pitanja. Paradoksalno, iako je izvedba smještena u eksterijer, prostorno je pitanje gdje je izlaz iz ove situacije, dok je dramaturški izazov u nesigurnosti ima li uopće izlaza. Stoga se čini da je koreografska dilema kojom se autorica bavi postavljena racionalno – kako unutar postavljenog sklopa razmišljati tijelom o mogućnostima traženja izlaza.
  
  Motivacija tjelesnog pokreta proizlazi iz svladavanja prepreka, unesenih prisutnošću publike. Tim izvođačica – tragačica (Jovana Zelenović koja je nastupila unatoč ozlijedi ruke, Ana Novković, Koraljka Begović, Margareta Firinger i Silvija Dogan) u kostimima kojima dizajner Silvio Vujičić (poznat po primjeni ekoloških principa u tehnologiji materijala) slobodno povezuje kodove komandoskih uniformi i industrijskih radnih odijela, kreću se poput interventne skupine pod upravom amigdale – emocionalnog centra za uzbunu u kriznim situacijama – u iznenadnim naletima i padovima, provlačenjima i reakcijama na blisku prisutnost gledatelja. Služeći se kodiranim nazivima akcija kao komunikacijskim ključem za organizaciju grupnog pokreta (111, 247, Jegulja 519, Amigdala 33), njihove geste mogu se čitati u ključu drobljenja vojne tjelesne retorike marširanja i salutiranja na izboje iz kojih se gradi neki novi vokabular znakovnog jezika orijentiranog na lokalizacije mikro prostora unutar vlastite kinesfere, na titranja i zamahe prozračivanja. Distribucijom doze opreza i napetosti rukovodi longitudinalna linija introspektivnih pitanja kojima se izvođačice obraćaju koreografkinji, postupak kojim ujedno ona nevidljivo, preko tuđih tijela zalazi u područje potkožnih doživljaja, senzoričkih reakcija i nesigurnosti s kojima se može identificirati i publika („Draga Ana, voliš li zeleno?“, „Draga Ana, bojiš li se krpelja?“ „Bojiš li se bolesti koje krpelji i komarci prenose?“ „Imaš li perspektivu?“...).
  
  Izvođački je najzanimljiviji nepredvidljiv trenutak u kojemu odjednom puca materijalnost izvođačkih tijela. Sjajno izvedenim glitch efektima, potpomognutim dizajnom svjetla i videoinstalacijom, tjelesni obrisi se rasprskavaju i prsti se rasprostiru u lepeze, što unosi dojam virtualnog privida, koji rezonira s prethodno postavljenim pitanjima („Draga Ana, gdje je rub prostora?“, „Gdje završe tvoje obrisane poruke?“). U iluzornosti scene se nalazi izlaz; zid se rastvara i iza raskriljenih panela otvara se novi prostorni front, gdje se koreografija opreza nastavlja, crpeći iz akumuliranih iskustava obuke. U slijedu kodiranih naloga prema uvježbanom programu, sada već nepogrešivo raspoznajemo kodno ime trajnog uzemljenja (111), kojim se dokidaju svi ritmovi.
  
  Istraživačka namjera koja upravlja ovim eksperimentom, uzbudljivo uvodi u ishodišni mehanizam izvođenja, potkrijepljen ekološkom tematikom kolektivne izvedbe održanja. Uz mnogo razumijevanja za brojna kašnjenja ljudske percepcije u formiranju cjelovitog opažaja, na što metodički upozorava i sam naslov rada, izbavljenje, koje publika od početka priželjkuje ipak se otvara kao prostor moguće nade. Upućivanje u proces pokretanja izvedbe kroz (su)djelovanje društveno uvjetovanih faktora nije posve ugodan niti mekano zaokružen doživljaj. No riječ je o mislećem događanju, koje zarobljava publiku da bi ju odvelo do središta pitanja gdje je to gdje smo mi jedni drugima ljudi?
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 30. srpnja 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 28. lipnja 2023.)
  
  Priprema za sadašnje
  koreografija Ana Kreitmeyer
  izvode: Jovana Zelenović, Ana Novković, Koraljka Begović, Margareta Firinger, Silvija Dogan
  dramaturginja Nina Gojić, prostor i kostimi Silvio Vujičić, glazba Neven Benko, svjetlo Igor Pauška, video instalacija Vanja Babić, koreografija za video instalaciju Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer, tehnička podrška Jasmin Dasović, producentica Hana Zrnčić Dim, asistentica dramaturgije Margareta Sinković, snimanje i montaža predstave Dražen Žerjav, prijateljica projekta Zrinka Užbinec, hvala Nikolini Pristaš, Marku Crnčeviću, Draženu Šivaku i Sandri Banić Naumovski, produkcija Ana Kreitmeyer, koprodukcija Domino i CM Ribnjak 

Piše:

Jasmina
Fučkan