Lucy je (nepotpun) kostur australopithecusa afarensisa, ima oko 3,2 milijuna godina i vjerojatno je najpoznatiji svjetski fosil hominida i najstariji ljudski predak, a ime je dobila po pjesmi Beatlesa koju su istraživači neprestano ponovno slušali tijekom otkrivačkog slavlja. Ta dama iz Etiopije je dokazano hodala na dvije noge, ali se kretala i po drveću; imala je razvijeno tijelo, ali malu glavu, što je srušilo teoriju da je za pojavu dvonošca trebao razvijen mozak. Lucy je ishodišna tema i poticaj za izvedbeno predavanje (lecture performance) i tjelesno promišljanje predstave Lucy nije bila tako davno Aleksandra Aceva – mimičara i izvedbenog umjetnika, redatelja i pedagoga koji već dugi niz godina djeluje izvan granica Hrvatske. (Nedavno objavljen razgovor s Acevom možete pročitati ovdje) U Zagrebu je nastupio 25. srpnja 2023. u sklopu 14. Ljetnih noći teatra Exit. Zbog vremenskih uvjeta predstava je s predviđene lokacije, krovne terase Centra mladih Ribnjak, prebačena u intiman prostor Studija Exit u Gundulićevoj, što je, vjerujem, pogodovalo još neposrednijem doživljaju njegova zaigrana predavanja.
Acev se osamdesetih godina počeo baviti mimom, za čije su izučavanje u nas staze bile još prilično neutabane; širio je izvođačke horizonte tijela i tjelesnosti uz Tjedan suvremenog plesa i njegov izvrsni edukatorski program MAPAZ (Moving Academy of Performing Arts Zagreb), a međunarodni projekti su ga odveli u Europu, Berlin, Linz, Beč, gdje i danas djeluje kao redatelj i profesor scenskog pokreta na više Akademija. Acev je istovremeno izvođač neverbalnog kazališta i elokventni profesor koji analizira i komentira pokrete tijela; verbalizira neverbalno, govori o govoru tijela a zatim to izgovoreno, spajajući riječ i tijelo u koherentnu cjelinu, duhovito i šarmantno demonstrira. Predstava, odnosno znanstveno izlaganje kreće od dva pitanja: je li i koliko uzdizanje Lucy na stražnje noge presudno za ljudski napredak te koliko smo se odmakli od slavne pretkinje, čija odluka i nije bila tako davno?
Uz glazbenu uvertiru, već spomenutu Lucy in the Sky with Diamonds Beatlesa Lucy nas dočekuje viseći s grane, približava se preskakujući s lijane na lijanu i evo je tu, u našem prostoru i vremenu, u učionici profesora Aceva koji se po završetku pjesme, neprimjetno skidajući masku, stvara pred nama ozbiljan i prisutan. On odlaže Lucy u desni kut scene dok je u lijevom kutu model kostura koji predstavlja kao Skelly; kao dvije asistentice predavanja koje slijedi.
Evolucijski „Lucyn pomak“ sa četiri noge na dvije većina ljudi svlada u periodu od 10. do 14. mjeseca nakon rođenja. I koliko god se to čini brzo, nije lako i taj se put mora proći. I onda dalje HODAMO kroz život. Praktično, biomehanikom tijela, i simbolično, snalazeći se pri svim daljnjim civilizacijskim preprekama. Što nam govori anatomija? Koje kosti i mišiće svakodnevno (ili u današnje vrijeme nedovoljno?) koristimo za tu radnju. Ako ubrzamo, hod postaje trk, ali to se u suvremenom ironijskom obratu više ne radi kako bi hranu ulovili nego kako bi je sagorjeli i ublažili grižnju savjesti nakon obilnijeg obroka. Koliko toga nesvjesno odajemo i govorimo svojim hodom? Da nam se žuri ili da idemo negdje gdje zapravo ne želimo stići; da smo zanesenjaci pogleda uprtog gore; da smo introverti zatvorenog tijela i opreznog hoda; da nas nešto boli; da se pravimo važni, da se pravimo važni a zapravo smo nesigurni; da privlačimo pozornost ili pak želimo proći nezamijećeni… moglo bi se nabrajati do beskraja. Acev vješto, stručno, zanimljivo i duhovito analizom pokreta vodi kroz anatomski i značenjski aspekt hoda, odnosno ljudskog tijela i toga što mu se događa tjelesno, pa time i emotivno te kao posljedicu – što onda to tijelo ili taj hod govori. Jer, tijelo ne zna lagati tako vješto kao jezik. Govor tijela. (Sjetimo se serija Mentalist ili Laži mi (Lie to Me) koje su možda popularizirale znanost biheviorizma, facijalne ekspresije i govora tijela). Kako mali i jednostavni pomaci našeg tijela mogu uzrokovati slanje dijametralno suprotne poruke. Npr. ramena gore jasno signaliziraju stisnutost i nesigurnost, ili da nam je u najmanju ruku hladno, dok spuštena ramena (a pogotovo s uzdignutom bradom) odaju dojam sigurnosti i snage, u prenaglašavanju čak i kočoperenja. Acev kao profesor pokreta izlaže to u fazama i zatim svaku i demonstrira sam ili uz Skellynu pomoć, ispričavajući se, uvažavajući i smirujući ljubomoru Lucy koja je tu ipak naslovni lik.
Koliko puta osjetimo u komunikaciji, ili pri gledanju predstave, da nešto nije točno, nije u redu, da je fejk! A fejk je upravo to – nesrazmjer onoga što vidimo i onoga što čujemo, osjećamo neki problem, intuicija nam govori da osoba laže (ili barem ne govori istinu) makar racionalno to ne možemo objasniti. I to je ono što se između ostaloga studira na kazališnim akademijama: biti prirodan, organski, istinit, u trenutku, sada i ovdje, utjelovljen…ili kako god to nazivali. Acev izvrsno imenuje etape tog puta od nesvjesne nekompetencije preko svjesne nekompetencije do svjesne kompetencije i na kraju do cilja odnosno nesvjesne kompetencije (koje se u krajnjoj liniji može primijeniti na učenje bilo čega). Nikad neću zaboraviti rečenicu svog profesora Željka Vukmirice: „Tijelom šaljemo 2000 informacija u sekundi, a rečenicom? Maksimalno 20!“ Svaki i najmanji pokret, očituje misao, emociju, karakter, stanje duha i zapravo smo otvorene knjige onima koji znaju čitati, što ujedno i oduševljava i plaši?!
I da, ispada da Lucy zaista nije bila tako davno. Acev preko nekolika primjera duhovito skinutih prepoznatljivih gesti poznatih nam osoba još jasnije ukazuje na tu činjenicu. Gdje nas je kao ljude doveo sav taj silan razvoj (ili razvoj) u svim aspektima života? Na samom kraju predavanja Acev uzima i otvara svoju profesorsku torbu (cijelo vrijeme prisutnu na sceni) i iz nje vadi bananu, prožvače komad, zatim u torbi pronalazi i pokoju kost (višak nakon njegovih „arheoloških“ istraživanja, ili kosti koje nedostaju u povijesnom skeletu Lucy?) koje nemarno spušta na tlo i počinje navlačiti najlonke pa štikle, i jedan scenski okret i – tu je ponovno majmunolika Lucy. I njezina pjesma, ali ovaj put se Lucy pridigla još dalje. Na štikle. Malo joj treba dok se ne navikne na visoke potpetice ali kada ih svlada to je to – njezine su i neosvojiva je. Fina gospođa koja nas fatalno pozdravi blagim okretom glave i preskačući s lijane na lijanu odlazi dalje…
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 11. rujna 2023.
