Plesna scena.hr

Trenje između logosa i pathosa

CO2… par umjetnika, Zagreb: Neodredivo pitanje, autori Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš

• 
  
  Sinonimi: gibanja, pokreti ili kretanja, neovisno gledamo li ih kroz leću mikro ili makro politike kao dio standardnog terminološkog repertoara svakog povijesnog diskursa, opisuju fenomen društvene kohezije, kolektivnih povorki ili ratničkog marša ususret nekoj ideji. Pokušaj da kao sporedni auditorij ili distancirano promatrački popratimo nepredvidivu ritmičku podlogu velike povijesne izvedbe na čijoj kaotičnoj sceni (bez ikakve osobite privole) po-stojimo, evocira jedno od važnih pitanja. Što je to što se u osnovi događaja kreće? Što se to migolji u srži promjenjivosti zagušenog, u osnovi nerazaberivog takta? Kakvo je to suho more što stvara valove, što pogoni ples koji nabire i uzburkava kolektivna zbivanja? Tko je to?
  
  U misaonim ophodima oko ove ideje, osobito me zabavlja tumačenje Tomislava Ladana u sveznajućem Etymologiconu (Masmedia: Zagreb, 2006.), da je primjerice ljudski um „prvo nepokrenuto pokretalo svega gibanja“. Ova razmatranja ispredam iz poticajnih niti najnovijeg rada Nikoline Pristaš i Gorana Sergeja Pristaš (dakako i njihovih suradnika u dijalogu s kojima se razvijao i nastavit će se razvijat materijal: Marka Tadića, Hrvoslave Brkušić i Hrvoja Nikšića), odigranog u pomalo elitno povjerljivoj atmosferi, namijenjenoj komornom skupu pojedinaca (manje od deset), koji su se prethodno najavili i time rezervirali mogućnost prisustvovanja u komori zatvorenoj digitalnim zidovima, koju autorski tim naziva monadom. Sukladno artikulaciji željenih „okolnosti u kojima naši susreti mogu ostaviti za sobom nekakav trag, impuls ili naknadnu misao“, Neodredivo pitanje koncipirano je kao zajednički pokušaj.
  
  Bazičnu množinu monade ovdje čine dvije komplementarne cjeline zasebnih naziva (Prekinuti mit i Nazvaše ih otiscima) i zasebnih izvora inspiracije, kako je u umjetničkoj izjavi istaknuto, koje bi se ugrubo mogle okarakterizirati kao crna i bijela strana, gotovo jin-jang izvedbe dvojnih obilježja. Slušamo izvedbeno predavanje dramaturga i gledamo izvedbu plesne umjetnice, no uz preplitanja monokromnih crteža i glasova u svakom dijelu. Uz montažne rezove i režim promjenjivog prostornog dispozitiva premještanjem gledatelja, izražen je procesualni karakter rada s idejama, trenje između logosa i pathosa, premrežavanja tijela i umno približenih daljina.
  
  Predavanje, kolažno prekriveno projekcijama animiranih Tadićevih crteža, i viševrsnim zvučnim zapisima – iz dokumentarca Oslobođenje Zagreba (1945.) i materijala akumuliranih iz prethodne kolektivne stvaralačke faze BADco.-a (iz projekta Institucije treba graditi, 2016.), ulazi u problem pokrenute društvene mase i njene gravitacije. Ideje o rekonstrukciji stvarnih ili institucionalizaciji izmišljenih masovnih povijesnih scena mitskog značenja (ulazak partizana u Zagreb 1945.; studentske demonstracije 1968. u Zagrebu i pjevanje Fala na pogrebu Josipa Broza Tita 1980.) iznose se u prostoru celularne bezizlaznosti. Time, ova performativna instalacija doista funkcionira kao realna analogija pjesmi Emily Dickinson (I dwell in Possibility), kojom je dramaturški inspirirana slikovitost / znakovnost prebivanja u privremeno odloženom ili još nezapočetom prostor-vremenu naznačenih završetaka. U iznošenju zapletenosti odnosa privatnih i javnih vjerovanja, postavljenih ideala ili vrijednosti, preispituje se mogućnost istinske kritike kao kolektivnog pothvata, ili možda njena krajnja nužnost? („Okreće li se Zemlja protiv sebe?“ „Okreće li se Zemlja protiv svijeta?“)
  
  U znatno utišanijoj atmosferi, nadovezuje se Nikolinina potraga za itinererom putovanja u kojoj oblikuje naznake taktilnog zemljovida, sastavljenog od temeljnog pješačkog mehanizma, opsega i dometa stopala. Poetički ton ovog dijela satkan je od inspiracije poemom It danske pjesnikinje Inger Christensen, automatskim, energetskim crtežima višeslojnog i politički osviještenog, a danas pomalo zaboravljenog, umjetnika Gordona Matta-Clarka (1943.-1978.) te crteža umjetnika i legendarnog mistika Williama Blakea (1757.-1827.), čija je vrijednost prepoznata tek nakon njegove smrti.
  
  Zaboravljamo urbani kaos glasova i napučene gradske trgove, selimo se na pješčane dine i travnate livade nekog mitski nevinog poretka oblikovanog kroz naraciju djeteta (Priska Pia Pristaš), koji se rastvara u zasljepljujućoj svjetlini i toplini, da bi se zatim pretvorio u plohu, u papir, napokon i u bjelinu snijega dok totalitet odjednom ne okopni u motivu intimne skučenosti postelje pod nogama gledatelja. Horizont koji se ukazuje kroz splet naracije i tjelesnih gesti nudi pronađenu i rasplinutu predodžbu, pomirenje s projekcijom nekog privatnog mita. Konstrukcija logosa zakazuje, no ono što ostaje jesu zacrtani otisci stopala, znakovi vokabulara kretanja.
  
  Poticajni značaj ove predstave jest da generira pitanja, aktivno se odnoseći prema umjetničkom naslijeđu i posebice udaljenim autorima (onima koji su tragove ostavili, polazeći na drugo odredište). Neodredivost pitanja jest u nemogućnosti određivanja točne mjere zamjenici mi. Osim što je plemenska, obiteljska i jedna od najromantičnijih, mi je zamjenica u kojoj živi ljudska vrsta. Polazeći od te rastezljivosti pojma, ova predstava mijenja okvire mentaliteta. Urbana masa preobražena je u skup partikularnih minimalistički svedenih obilježja konceptualnog pejzaža svijeta. Tijelo se začima u prevaljenim daljinama i dovršava u obrisu postelje. Relacije svojim sklonostima uspostavlja um, odabirući među povijesnim prethodnicima šetače na čije će otiske priklopiti svoj pokret.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. listopada 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 5. rujna 2023.)
  
  Neodredivo pitanje
  CO₂… par umjetnika: Goran Sergej Pristaš (dramaturgija), Nikolina Pristaš (izvedba)
  video Hrvoslava Brkušić, animacija Marko Tadić, zvuk Hrvoje Nikšić, kostim Silvio Vujičić, ekran Alan Vukelić, dječji glas Priska Pia Pristaš, tehnička podrška Branimir Štivić
  koprodukcija Zadruga Domino (Zagreb), Nova pošta (Slovensko mladinsko gledališče i Maska Ljubljana), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb)

Piše:

Jasmina
Fučkan