Na nekadašnjem rubu grada, a danas centru sve bližoj i urbanistički posve devastiranoj Trešnjevci (1930-ih neiscrpnoj inspiraciji reportažnih fotografa), svjetla je točka KunstTeatar, kazalište u kojemu je već nekoliko mjeseci na repertoaru osvježavajuće iskrena autorska predstava Jasne Žmak, spisateljice, dramaturginje i profesorice na zagrebačkoj ADU. Prva predstava u kojoj se Jasna Žmak osim kao pozadinska autorica pojavljuje i kao frontalna izvođačica (ova opreka doslovno je razigrana na početku, u pokušajima traženja odgovarajuće scenske pozicije), premijerno je izvedena u svibnju ove godine na 17. Vox feminae festivalu. U međuvremenu, u Zagrebu je tijekom 15. festivala Perforacija gostovao glasoviti slovenski glumac Marko Mandić (MandićCirkus, vidi ovdje), čije stvaralaštvo čini jedan krak dijaloške strukture izvedbenog predavanja, te upućenost u njegov habitus olakšava cjelovito razumijevanje iznesenog materijala.
Predstava inteligentno, izvanjski dinamično i duhovito, a s unutrašnje strane mučno i precizno izvlači na površinu potisnutu tjeskobu koja prati konstrukcije ženskog identiteta (prvenstveno tijela i užitka) u patrijarhatu. Maskulina dramatska moć Čehovljevog pištolja s kojim autorica dolazi na scenu sučeljena je sa simboličkom, femininom analogijom u motivu „seksi lampe“, prema Sexy Lamp Testu kojeg je inaugurirala stripašica Kelly Sue DeConnick kao objektivni pokazatelj dramaturške važnosti ženskih likova za razvoj radnje (ako ženske likove možeš zamijeniti seksi lampom, a da zaplet ostane nepromijenjen, tada, naravno, postoji problem). Predavanje je puno razgranatih fusnota za ljubitelje kazališta, a tu su i klasični tragički elementi poput povrede poretka, kazne i razrješenja konflikta (deus ex machina).
Izlažu su konkretni prinosi autora koji su se putem umjetničke aktivnosti i zagovora načela o autorskim slobodama, priključili liniji reproduciranja stereotipa i dominaciji maskuline seksualnosti. Navedeni su ključni, prekretnički primjeri iz povijesti umjetnosti poput glasovitih Antropometrija Yvesa Kleina (od 1960-ih godina), platna s otiscima golih ženskih tijela te performans Vita Acconcija, koji je skriven od pogleda masturbirao ležeći u podnici galerijske rampe, pritom posjetiteljima prazne galerije putem razglasa prenosio svoje uzdahe i fantazije (performans Seedbed, 1972., Sonnabend Gallery, SoHo). Međutim, središnja tema izvedbenog predavanja je nešto mnogo važnije, osobno iskustvo iz 2011. godine, kada je Marko Mandić Jasnu Žmak u Teatru &TD, kao participanticu, slučajnim odabirom, iz publike lansirao u izvedbenu žižu predstave MandićStroj (redatelja Bojana Jablanovca), dodijelivši joj aktivnu ulogu. Minuta u kojoj je na Mandića zapucala iz pištolja (bez prigušivača zvuka) posve joj je promijenila život i priskrbila kaznu, gotovo mitsku, možda ne vječnog, ali doživotnog trajanja – tinitus i hiperakuziju.
Stoga je Marko Mandić njezin materijal konfrontacije. Prvo, on je simbol problema – ne samo reprodukcije seksističkog modela, nego i kobnog realiteta kazališta i stoga nužnosti postavljanja granica u odnosu na eksploataciju drugoga. Na kraju, u zaključku Mandić je i otjelovljeni scenski lik, kao što je u kazalištu uobičajeno, režiran od strane dramaturginje. Ona sama je u tom prizoru nevidljiva, no u svijetu promjenjivih pozicija Jasne Žmak nevidljivost mnogo toga predstavlja. Je li riječ o uobičajenoj ženskoj neizloženosti pogledu ili je možda naša dramaturginja nevidljiva poput klitorisa, ženske masturbacije i orgazma, uostalom baš poput Vita Acconcija u njegovom perfomansu? Ipak, evo je stoji pored Marka Mandića te mu na uho šapuće tekst koji on ponavlja, tekst o društvenoj odgovornosti od koje umjetnost nikad nije posve slobodna.
Na ovom osjetljivom mjestu, napomenimo doista, izvedbeno predavanje završava politički intoniranim govorom u otegnutom administrativnom ritmu odsječenih riječi, poput diktata. Da nije nevidljivosti dramatruginje, ton i sadržaj površnog gledatelja bi mogli navesti na doslovni zaključak. Međutim, unatoč dijeljenju osobnog iskustva, isticanju autobiografskog sadržaja i izravnoj queer identifikaciji, Jasna Žmak znalački je i sebe postavila u prostor propitivanja, naglasivši ironijske signale u kojima se prepliću autoreferencijalni motivi iz njenih dosadašnjih radova s citatima konstrukcije seksualnog tijela.
Primjerice prizor u kojem uz pomoć ploče sa shematskim crtežom klitorisa, objašnjava anatomiju terre incognite ženskog užitka, a potom okrećući tabulu na drugu stranu evocira čin masturbacije Marka Mandića, prilikom performansa u muzeju (MSU, 2010.). Ni pojam seksa nije jednoznačan jer je muška masturbacija također simbol jednog šireg društvenog fenomena narcistične žudnje, kolokvijalno poznatog kao „jebanje u mozak“, otuda veza između tinitusa i patrijarhata podvučena gotovo reperskim recitalom koji neodoljivo podsjeća na Eminema.
U središtu je problem participativnosti i suglasnosti kojom svaki čin sudjelovanja treba biti popraćen, kao što je krajnje duhovito na predavanju istaknula i autorica iznenadnim deus ex machina momentom. Digitalna Mandićeva teofanija omogućena putem ukaza fotografija na laptopu ima dva oblika – golotinju, koju se on sam ne libi usporediti s Kristom i milostiv osmijeh, čime je na najreprezentativniji način dao kolegijalni blagoslov Jasni Žmak za njezino izvedbeno predavanje.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. listopada 2023.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 21. rujna 2023.)
„this is my truth tell me yours“
autorica i dramaturginja Jasna Žmak
izvodi: Jasna Jasna Žmak
oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa), Barbara Zonta (Mesto žensk). fotografkinja: Sanja Merćep, dizajner Pavao Kuharić
produkcija Centar za dramsku umjetnost, Zagreb & Via Negativa, Ljubljana & Društvo Mesto žensk, Ljubljana
partneri KunstTeatar, Zagreb & VoxFeminae festival, Zagreb & Zavod En-Knap, Ljubljana
