Plesna scena.hr

Performativni habitus ratničkog kodeksa

Leo Rafolt, Tijelo nacije: Uvod u japanski budo, Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2023.

• Nije slučajna uvodna napomena ovoj budo knjizi: „Iz svega jedne stvari, znaj njih deset tisuća“. Tako je mudro u Knjizi pet prstenova govorio Miyamoto Musashi, koji je osnovao Hyoho Niten Ichi kenjutsu školu mačevanja u prvoj polovini 17. stoljeća u prefekturi Oita. Njegove mudre misli u formi mačevalačkih apoftegmi definiraju proces borbe i svladavanja sukoba koji se nalazi u podlozi svake naše interakcije. Kao moto drugom poglavlju o metodološkim pretpostavkama – između budo studies i performativne antropologije Leo Rafolt stavlja sljedeći moto: „Ne čini ništa što nije od koristi”. Trećem poglavlju Metode istraživanja tradicionalnih i modernih sustava japanskog budoa pripisuje moto „Poimaj ono što je oku nevidljivo”. Četvrtom poglavlju pod nazivom Koryu bujutsu, bugei i gendai budo: opis polja uljepljuje moto „Ako ste u borbi učinili da protivnik posustane, već ste ga pobijedili”. Petom poglavlju „Institucijski okvir budo kulture: sociokulturalni i povijesni prikaz citatno pridaje moto „Ako spoznate put naširoko, vidjet ćete ga baš u svim stvarima”. Šestom poglavlju Etnokineziološki opis izabranih tradicionalnih stilova daje sljedeći zrcalni moto „Kako biste postali protivnikom, sagledajte i sebe kao neprijatelja svojeg neprijatelja”. Sedmom poglavlju Fenomenološki i somatski okvir japanskog budoa ispisuje moto „Suština borilačkih vještina podrazumijeva i njihovu praksu, na način da su od koristi u svakome trenu, i da se poučavaju takvima“. Osmo poglavlje Terapeutski okvir budoa: Izabrani primjeri japanske somatske prakse nosi realno-religijski moto „Poštuj Budu i sva božanstva, ali ne računaj na njihovu veliku pomoć”, a zaključnom poglavlju o japanskom budou i politici tijela – u kojemu, među ostalom sažima da je interkulturalni habitus modernog budoa proces koji nije završen s obzirom na to da je povijest budoa živa povijest, vezana puno više uz suvremenost negoli uz prošlost – dodaje moto „Ne žali za onim što si učinio”.
  
  Leo Rafolt u knjizi Tijelo nacije: Uvod u japanski budo nastavlja svoja istraživanja koja je prethodnih godina promovirao u knjizi Tijelo kao glagol: Japanski budo, transkulturalne tehnike i trening za izvedbu gdje je demonstrirao kako će ga budo, i općenito japanske somatske prakse zanimati kroz trostruku nišu. Naime, ritualno formaliziran sustav japanskog budoa može se, u somatskom i performativnom smislu, kako je i utjecao na glumačke ili redateljske prakse 20. stoljeća, definirati na sljedeći način – kao sustav kompleksnih struktura kretanja i nekonvencionalnih, dehabitualiziranih fizičkih praksi; drugo, kao sustav pokreta duboko ukorijenjen u japanskoj kulturi, kroz norme, konvencije, običaje ili „tjelesne tehnike” koje su zajedničke, primjerice, plesnim formama, ceremoniji čaja, kaligrafiji, kabukiju i no-kazalištu; i treće, kao strukture kretanja koje su konvencionalne, standardizirane, a uvijek podrazumijevaju unaprijed oblikovane tehnike i posebne vještine koje se prenose nasljeđivanjem (iemoto).
  
  Sada, u svojoj drugoj knjizi o japanskom budou, koja je i njegova druga doktorska disertacija, Leo Rafolt predstavlja analizu odnosa između tradicionalne japanske kulture budoa (koryu) i njezinih modernih varijanti (gendai), osobito u kontekstu japanske imperijalističke i nacionalističke povijesti nakon razdoblja Meiji. U tome smislu autor sustavno tumači važnost formalnog učenja, kata geiko, u svim japanskim performativnim praksama. Ponavljanje točno predodređene, ritualizirane strukture pokreta, točno pokazanoga niza, ne vodi samo usavršavanju ili nekom obliku tehničke čistoće, nego, naprotiv, ističe nadalje autor, uvjetuje i dubinske promjene u vlastitoj koncepciji tijela (body-self, body-image). Upravo na tom tragu, kultivacija tijela u tradicionalnom Japanu nije bila tek feudalni ideal ili samo jedan od modela komunikacije pojedinca s višim sferama, božanstvima, kamijima, nego i oblik uklapanja tijela pojedinca u nacionalno tijelo, odnosno specifično političko i ekonomsko discipliniranje svakog individualnog tijela, ponajviše u militarističke svrhe. Takvim ću se složenim kulturnopovijesnim ili socioantropološkim okvirom japanske somatske tradicije, na prijelazu iz feudalnog u moderno doba, detaljnije baviti u povijesnom poglavlju o koryu budou,
  
  Značajan je dio japanske nematerijalne kulturne baštine uvrštene na UNESCO-v popis blizak tradiciji koryua. Naime, kao što uvodno autor pokazuje, tradicionalne forme japanskih borilačkih vještina, čak i nakon njihova uvrštavanja u poznatije suvremene inačice, poput judoa, aikidoa i sl., nisu uspjele uspostaviti jasan stav prema svojoj nacionalističkoj ili militarističkoj baštini, što ih je, kako autor ističe, i u kontekstu UNESCO-va popisa nematerijalne baštine, stavilo izvan primarnog interesa revalorizacije. Time, naučiti budo, za mnoge Japance tijekom 1930-ih, prije Drugoga svjetskog rata, obično je značilo naučiti „kako biti domoljub i militarist“, u skladu s propagandom režima, no to nipošto, nadalje ističe autor, ne znači da su na taj način mladi japanski domoljubi odlučili participirati u ratničkom kodeksu. Autor pokazuje kako je većina takvih praksi danas izgubila svoje ritualne i religijske funkcije, ali su pritom zadržale živi „performativni habitus“. Usporedba tradicionalnih borilačkih vještina s onim modernima (gendai budo), rezultirala je otkrićem mnogobrojnih struktura pokreta, principa koji se kriju u njihovoj podlozi: (1) kao strukture kretanja u praksama vojnog i tjelesnog odgoja ryuha, koje su upotrebljavane na bojnom polju kao pragmatične i nekonvencionalne fizičke prakse; (2) kao strukture pokreta duboko ukorijenjene u japanskom društvu, tj. kao norme, konvencije, običaji, tjelesni rituali, koje se mogu naći i u nekim drugim fizičkim aktivnostima, poput plesnih rituala, ceremonije čaja, u kabukiju i no-kazalištu i sl.; (3) kao strukture kretanja koje podrazumijevaju unaprijed strukturirane tehnike koje se svladavaju i prenose hereditarno, a predstavljaju suštinu ryuha. Sve navedeno autor je u knjizi iščitao na temelju vlastita etnokineziološkog i sociokulturalnog istraživanja, performativne antropologije i suvremenih martial arts studies. (Autor se od ranog djetinjstva bavi japanskim borilačkim i terapeutskim vještinama te vodi seminare i radionice japanskog budoa, kako za vježbače različitih borilačkih vještina tako i za izvedbene umjetnike, plesače, glumce i somatske terapeute – u Europi, Africi i Aziji.)
  
  Iznimna knjiga Tijelo nacije: Uvod u japanski budo, među ostalim, pokazuje kako u razvoju tradicionalnog japanskog budoa veza s različitim vidovima izvedbenih umjetnosti nije nipošto rijetkost nego gotovo da vrijedi kao pravilo. Autor tako pokazuje kako je veza između performativnog habitusa borilačkih, terapeutskih i čisto estetskih formi (kazališta ili plesa) u Japanu postojala oduvijek – a prisutna je i danas. Primjerice, somatske metode koje danas promiču Yoshinori Kono i Akira Hino u izravnoj su vezi s izvedbom, iako njihovi utemeljitelji dolaze iz sfere klasičnog japanskog budoa. Shintaido je možda jedan od najzanimljivijih oblika japanske tjelovježbe bazirane na borilačkim vještinama, a korijene vuče iz Shotokai škole karatea, koju je razvio Shigeru Egami, suvremenom plesu i art-terapiji. To je, ističe nadalje znalački autor, kombinacija tjelovježbenih oblika vezanih uz budo i prirodnih, nesputanih pokreta, koji nalikuju plesnoj ekspresiji. Naziv shintaido doslovno označava „novi put tijela“, a razvijen je 1960-ih u Japanu, kad se nekolicina učitelja borilačkih i terapeutskih vještina te kazališnih i plesnih umjetnika izolirala, stvarajući svojevrstan laboratorij pod vodstvom Hiroyukija Aokija, kako bi naposljetku kodificirala nov sustav psihofizičkog treninga. Shintaido program se sastoji od nekoliko disciplina i nekoliko stupnjeva treninga, a obično se dijeli na trening formi i trening tjelesne komunikacije.
  
  Sve vježbe sustava, prije svega, uključuju koreografske i kinestetičke elemente preuzete iz japanskog budoa, primjerice duboke stavove, istezanja, skokove, padove, kojima se aktivira prirodni potencijal tijela da se nesputano i neukalupljeno kreće. Neki su od osnovnih oblika takvog tipa treninga: tenshingoso, koji predstavlja enciklopediju meditativnih položaja (mudra); eiko, vježba preciznosti koncentracije, koja podrazumijeva forsirani udah i izdah uz maksimalnu fleksibilnost tijela u različitim pozicijama; hikari i wakame taiso, forme umjetničke ekspresije kroz pokrete koji su nalik suvremenom plesu u kojima se tijelo kreće kroz prostor bez središnje osi i granica, nalik odnosu morske trave (wakame) i valova na pučini; taimyo, koji predstavlja dulju forma namijenjenu terapiji i, ponajviše, trudnicama, ljudima koji nisu mišićno razvijeni i imaju problema s fleksibilnošću i motoričkim sposobnostima. Pokreti su u tim formama redovito veliki, pretjerani, često otvaraju kukove, zdjelicu, ruke i noge, kroz trbušnu regiju, a moguće ih je izvoditi i samostalno i u paru, što predstavlja svojevrstan plesno-ekspresivni, koreografirani oblik komunikacije (kumite).
  
  Za naslovnicu ove svoje druge knjige u kojoj i praktično podastire svoje stručno znanje iz budoa, Leo Rafolt je odabrao grafiku Igra ručni sumo u Yoshiwari Furuyame Moromase (umjetnika koji je stvarao u 18. stoljeću) koji je poznat po drvenim grafikama sa žanr-scenama iz svakodnevice sportskih natjecanja u okrugu Yoshiwara. Bio je jedan od prvih japanskih umjetnika koji je koristio linearnu perspektivu, tehniku ​​koja je prvi put korištena za prikaz interijera, kao što su čajane, u žanru poznatom kao uki-e.
  
  Budo i bushido (put ratnika) imaju kvalitetu metode za samoostvarenjem i ovladavanjem sobom kroz sedam vrlina. (I ovdje, znalački i teorijski ushitno Leo Rafolt upozorava na marketinške i oglašivačke strategije na Zapadu koje se često temelje na površnim interpretacijama svojevrsnih propisa samurajskog kodeksa bushido.) O autorovom „putu ratnika“ kao znanstvenika svjedoči niz objavljenih knjiga među kojima ova o budo praksi otvara vrlo bitnu temu u domaćoj japanologiji.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 14. listopada 2023.

Piše:

Suzana
Marjanić