Plesna scena.hr

Nova vrsta misaone materijalizacije

Antisezona 23, Blok 4: Erupcije: MSU, Kik Melone, Oh, Mary Shelley, kor. Silvia Marchig

• 
  
  U četvrtom bloku Antisezone 23 naziva Erupcije, premijerno je eruptirala i predstava Oh, Mary Shelley, koja je, već i prema očekivanjima pobuđenima samim naslovom, puna fantastičnih elemenata no na više različitih i iznenađujućih načina. Fantastična žanrovska konvencija istaknuta zazivanjem literarne majke čudovišta, doktora Frankensteina i zvijeri, razvija se nizanjem motiva od sata anatomije s uvidom u unutrašnjost čovjeka do posmrtne obdukcije i gole kosti. U metaforičkim varijacijama uspostavljaju se relacije između živih (pokrenutih) i mrtvih (statičnih) tijela, mekoće i oštrine, između organizma i mehanizma, između trupla i fascinacije koju anatomova izvedba pobuđuje nalik lutkarskom mađioničarskom triku. Time je aktiviran i subjektivni doživljaj odmjeravanja između spomenutih kostura i nepokrenute publike, između složene povezanosti bića rođenog na sceni i vibrirajuće prostornosti zvuka prvo saksofona, a zatim i teremina, koja sve prožima. Fantastičnom ovu predstavu čine izvedbe Ivane Bojanić i Ane Kreitmeyer, pretvarajući svaku senzaciju u proživljeni smisao tijela, svaki prizor u izraz čiste neverbalne poezije. Izazivajući snažno trenje s vanjskim prostorom, one su ga skupa s prostorom gledališta i pogledima publike napunile statičkim elektricitetom i zalijepile za unutrašnjost svojih utroba.
  
  Predstava komponirana od dva dijela, započinje u tišini u kojoj se plesačice pokreću navođene unutarnjom ritmikom, a na kraju se verbalno eksplicira statement koji zaokružuje poruku rada o povezanostima koje uvjetuju cjelinu („sve je Bog i Bog je sve, a u osnovi svega jest kretanje no kretanje donosi bol, jer čvrsta tijela kuckaju o živa tijela i sva tijela u pokretu neprestano kucaju jedna o druga“). Koncept predstave je poput misaone geste zasnovane na fragmentiranom isticanju detalja i fluidnom nadopunjavanju različitih autorskih doprinosa, čime je ostvarena iznimna sinergijska povezanost. Nepretenciozna skicoznost kostima Tee Kantoci, u funkciji je krajnje rječitog znaka tijela koje diše, vjetri, lelujavo vibrira i tekuće podrhtava ispod nanosa krpenih slojeva, amalgama zavjesa i presvlaka te kože amortizirane listovima tekstila. Tišina u kojoj šušte slojevi tkanina kodirana je kao mnogostrukost puteva u osobnom prostoru, a tišina razdvajanja nabora i proreza je tišina u kojoj se mjeri dubina osobnih rascijepa. Maleni rascijepi na odjeći korespondiraju s drugim teksturama koje se kasnije uključuju, s vijugavim putovima saksofona Ane Kovačić i prodorima vokalizacija iz utrobe Ivane Bojanić.
  
  U suglasju ti elementi začimaju temu, čiju smo drukčiju obradu imali prilike vidjeli u recentnom projektu Fragmenti – Oda tijelu, Jelene Remetin koja unutrašnje zakonitosti rezonantne kutije tijela analizira kroz bazično ilustrativni pristup. Kao što se u predstavi Meduza Zrinke Lukčec Kiko moglo vidjeti odigravanje ideje zaposjedanja oživljenog, nemrtvog entiteta Meduze kroz propusnost izvođačkih tijela u ekspresivnom ključu, tako se ovdje introvertno razlaže zvučnost koja rastvara materijalnu čvrstoću zasebnih tijela. Tišina u kojoj se diše Silvije Marchig je svojevrsni oksimoron, topli otisak sluznice na zraku vanjskog prostora pretvara se u ozvučeni dah koji istrzano putuje prostorom. Prevaljivanje zračnih udaljenosti u drugom je dijelu oblikovano zvukom teremina (Ane Kovačić), pokretom bez dodira čija se moć instrumentalizacije cjeline naglašava u završnici predstave. U eksperimentu s tragovima neuhvatljive materijalnosti rasprostire se osjetilno bogatstvo izvedbe. Postoji zvuk kojim se širi toplina tijela po prostoru – u njemu živi prisutnost. Tu je i zvuk isukan iz kože koji kratko zarezuje oznake osobnih granica. Ima i onaj sitni zvuk koji se otire s kože i s kojim nikad ne znaš hoće li poletjeti zrakom poput peludi ili ljepljivo skliznuti u tišinu tla. Dematerijalizacija granica tijela u znakovitoj prostornosti zvuka prevodi se u novu vrstu misaone materijalizacije, kojoj su Ivana Bojanić i Ana Kreitmeyer podarile kompleks osobnih, različitih i snažno dojmljivih svojstava.
  
  Predstava se odlikuje i promišljenim poetičkim koreografskim modusom, jasnom artikulacijom vlastite autorske pozicije spram tradicije klasičnog baleta. U osnovi Silvia Marchig lucidno se služi postupkom dekonstrukcije i ispod fluidne razlivenosti slobodnih pokreta dosljedno plete reference na strogu strukturu baletnih zakonitosti pokreta i kodiranja sola i dueta u tom ključu. Zarezuje se duboko, vizualna panorama čvrstih tjelesnih formi baleta upila je u sebe neposlušnu razigranost slobode, suštinsku duboko vitalnu visceralnu rastvorenost, u kojoj publika i izvođači mekano prianjaju na intuitivnu nit utjelovljene prisutnosti.
  
  Besprijekorna uravnoteženost, inzistiranje na čistoći tjelesnog izraza, uvođenje, ali i zamućenje verbalizacija sve do sporadične nerazumljivosti, odnos između ekspresivnih vokalizacija Ivane Bojanić i okultnog zvuka teremina čija vibracija ostvaruje mogućnost izvedbenog prostora kao protoka za sve fantastične sile koje iz tijela mogu izaći – sve je motivirano unutrašnjim povodima različitih doprinosa. Strukturna slojevitost, gotovo forenzični analitički detaljizam, komponiranje metodom akumulacije znakovitih tragova i prije svega integritet intuitivnog vodstva elementi su koji nose poetički kod ove predstave. Njezina materijalna i nematerijalna kompleksnost daleko iznad mogućnosti ovog tekstualnog opisa, vrijedan je rezultat inspirativne i nadopunjujuće suradničke kohezije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. listopada 2023.
  
  Oh, Mary Shelley
  koncept i koreografija: Silvia Marchig
  ples i izvedba Ivana Bojanić, Ana Kreitmeyer
  glazba i izvedba Ana Kovačić
  kostimi Tea Kantoci, scenografija Niko Mihaljević, svjetlo Lana Nežmah, dizajn, fotografija i promo video Nina Đurđević
  koprodukcija Muzej suvremene umjetnosti i Kik Melone

Piše:

Jasmina
Fučkan