Voljeti svijet koji se pred očima raspada
Masa Dance Company, Plesni Centar TALA, Platforma HR: Paralelne kampanje (Parallele Kampagnen), autorica Alexandra Madsen
-
Kada bismo na kraju godine sastavljali popis predstava koje neizostavno treba pogledati, svakako bih među njima istaknula najnoviju premijeru plesne skupine Masa Dance Company izvedenu 21. i 22. listopada u novom izvedbenom prostoru Plesnog centra Tala. I to ne samo zbog izuzetnih izvedbenih kvaliteta glumca Frana Maškovića i plesačice Alexandre Madsen, nego i načina na koji su podijelili i prepleli svoja umjetnička iskustva te postigli stapanje izvedbe tako da se granica između plesnog i glumačkog briše, pružajući zaokruženu cjelinu sadržaja koji je autorica, dramaturginja i koreografkinja Alexandra Madsen namijenila gledateljima.
Već sam izbor predloška, pisanog u vrijeme između dva rata, koji je vrlo sličan sadašnjem trenutku previranja i preslagivanja društvenih slojeva i odnosa, uspostavlja poveznicu između dva vremena. Paralelne kampanje su izvedbena fikcija inspirirana romanom Čovjek bez osobina Roberta Musila, jednim od najvažnijih djela europske moderne. Međutim, osim što se prati „ekstatično partnerstvo, ambivalentan odnos izvođačice i izvođača, čija se konceptualna os zrcali u vezi između Agathe i Ulricha, glavnih likova romana“, paralelno se uspostavlja i odnos s današnjim vremenom kroz fragmente tekstova Slavoja Žižeka: On love i Why be happy when you could be interesting, te kroz niz aktualnih kolokvijalnih komentara na trenutno ekonomsku i političku situaciju, probleme s nasiljem nad ženama, aluzijama na klečavce te što to znači biti žena danas.
Duboko promišljanje tema koje nam izlaže autorica očitava se i u dosljednosti u korištenju prostora, koji je podijeljen na unutrašnji osobni prostor omeđen podnom podlogom od tatamija koje izvođači u jednom trenutku preslaguju kako se mijenjaju njihovi odnosi ili izranjaju pod njima, te vanjski, okolni okvir koji se koristi za komentare, pokušaj izlaska u vanjski svijet i uspostavljanje neke pozicije u širem socijalnom kontekstu.
Predstava počinje reminiscencijom na dječju igru u kojoj se neminovno vide emocije podijeljene između brata i sestre koje pomalo prelaze bratsku ljubav i na granici su incestuoznosti te se vremenom razvijaju u puno zamršeniji odnos zabave i mamljenja, otkrivajući njihov unutarnji svijet u kojem je stalno prisutan dašak onoga što Musil naziva osjećajem za mogućnost, a definira ga kao „sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanje na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije”. Kroz promjene njihovih prostornih odnosa polako doznajemo istinu o likovima, a Žižekov tekst potencira njihov odnos uz činjenicu da je kod žudnje najvažnije da se zapravo nikada ne dobije ono što se želi kako bi se mogao nastaviti taj osjećaj. Jer, dostizanje onog za čim žudimo poništava osjećaj sreće tijekom same potrage i postojanja otvorenih mogućnosti.
Istupajući na rub scene, izvođači se kroz tekst poigravaju s tim otvorenim mogućnostima koje proturječe socijalnim stavovima i zabavljaju se, zadirkujući, mogućim ostvarivanjima nekih drugih mogućih odnosa. No kako u romanu Musil povlači paralelizam s životom ubojice koji je ubio prostitutku, tako se i izvođači počinju poigravati s agresivnim, grubim odnosom punim nepoštovanja prema ženama i s fizičkom konfrontacijom. U izazovnom odmjeravanju snaga, uz pratnju pjeva vlastitog glasa izvođači prelaze u virtuozni ples u kojem se podupiru ili izmiču. (Tu je razvidna iznimno dobra fizička spremnost i spretnost Frane Maškovića i munjevito precizno kretanje Alexandre Madsen.) Na kraju i njihovi svjetovi postaju paralelni čak i u prostornom odnosu, kada spustivši partnericu da klizne na pod i glumac liježe pored nje. U stalnoj igri paralelnog vremena, budućeg i prošlog koje se isprepliće unutar dramaturgije predloška i našeg vremenskog trenutka, izvođači završavaju bezvremenskim ponavljanjem dječje igre koja završava krug mogućeg i onog što je zapravo moralo biti.
Osim zadivljujuće glumačke virtuoznosti izvođača, svakako treba spomenuti izvrsno svjetlosno oblikovanje Saše Bogojevića koji je u skromnim uvjetima novog ali nesumnjivo perspektivnog izvedbenog prostora TALA Ple(j)sa uspio podcrtati značenja i postići da prijelazi između scena budu diskretni i zanimljivi iako izvođači nisu napuštali scenu.
Prikaz završimo isječkom iz programske knjižice, koji potpisuju Luka Bosanac i sama Madsen, uz toplu preporuku za ovu slojevitu i dojmljivu predstavu: „Tim istraživanjem mogućnosti novog doživljavanja zbilje, suprotstavljajući se osjećaju za stvarnost te varirajući između intelekta i instinkta, kao da otkrivaju ispunjenje srećom i ljubavi koje je neusporedivo s bilo čime u običnom iskustvu. Reflektirajući se jedno o drugo ili se pak uče voljeti sami sebe, ili voljeti svijet koji im se pred očima krenuo raspadati.“
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 13. studenog 2023.
Paralelne kampanje (Parallele Kampagnen)
Premijera: 22. listopada 2023., PC TALA
Ideja, koreografija i dramaturgija: Alexandra Madsen
Izvođači: Alexandra Madsen i Frano Mašković
Kodramaturg: Luka Bosanac
Režijska podrška: Filip Povrženić
Scenografija: Ivana Škrabalo
Oblikovanje glazbe: Alex&Filip
Oblikovanje svjetla: Saša Bogojević
Suradnica za pjevanje: Vesna Kovačić
Vizualni identitet: Alexandra Madsen
Glazbeni brojevi: Rammstein Du hast, Robert Funčić Il treno per Genova, Vivek Abhishek
Misaoni isječci: Slavoj Žižek On love, Why be happy when you could be interesting
Autorica fotografija: Sindri Uču
Produkcija: MASA DANCE COMPANY
Koprodukcija: PC TALA / PLATFORMA HR 2023
Uz Potporu: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske