Sakriveno iza QR koda
UPPU PULS, Zagreb, ZPC: Evolucija uma, ideja Katarina Đurđević
-
Predstava premijerno izvedena u ZPC-u pod nazivom Evolucija uma, mogla se zvati i drukčije. Možda Silikonski koraci: Algoritmi evolucije ili Digitalni valcer: Priča o ljubavi? Jedna od ponuđenih ideja glasila je Ples uma i strojeva: Simfonija umjetne inteligencije, a predložena je i varijanta Eho strojeva: Ples umjetne duše. Naime, ove je naslove ponudila Umjetna Inteligencija (poznatija kao AI) u scenskom čavrljanju o tome kako pristupiti radu na plesnoj predstavi. Praktično savjetovanje je pomalo nalik na konzultacije s Coolinarikom, ali tek pomalo, jer na svaki ljudski nalog, pitanje ili komentar druga strana odvraća strelovitom povratnom reakcijom i dodatnom razradom. Prije svega ljubazno, s naizgled velikom željom da zadovolji očekivanja. „Proces će ovisiti o vašoj kreativnoj viziji, resursima i suradnicima koje imate na raspolaganju. Surađujte s iskusnim plesačima i umjetnicima kako biste stvorili inspirativnu i originalnu predstavu.“ Čini se da u ovoj fazi razvoja UI još uvijek gaji poštovanje prema ljudskoj vrsti.
Prizivanje distopijskog horizonta digitalne ere, u kojemu ljudi navođeni algoritamskim tokom svijesti pecaju ideje u tamnim vodama monitora, dok se ne uspavaju – čini sadržajnu okosnicu koncepta. PR informacija o predstavi je sakrivena iza QR koda, za čije je očitavanje nužan mobitel. Na početku predstave gledatelji su upozoreni da mobitele ne isključuju, te da su ako uređaj slučajno zazvoni svakako slobodni odgovoriti na poziv. Prvih desetak minuta prolazi u mračnom praćenju projekcije na velikom platnu, pokušaju čitanja prepiske chata jedne izvođačice (Iva Ivančica Horvat) s UI. U skladu s pripremnim ili probnim karakterom njihova razgovora, scenografija i kostimografija su svakodnevni, tehnički i praktični – ni po čemu scenski. Tome odgovara i tehnički organiziran ambijent scene – radni stol s laptopom i radni pult glazbenika (Robert Nappholz), dva stolca i na nekoliko hrpa raznesene knjige – naravno rječnici i enciklopedije – u kontekstu teme to je samo sirovina kojom se UI hrani.
Plesne dionice su zasebno koreografirane i u osnovi nepovezane. U zahtjevno koncipiranim samostalnim dionicama, kada je riječ o serijalnom, ritmički preciznom slijedu pokreta, a zatim i ubrzavanju tempa do nemogućnosti praćenja, Petra Valentić odlično se snalazi, a svojom distancirano ohlađenom pojavom dobro personificira bezsvojstvenost, trenutno karakterističnu za UI, a u projekcijama budućnosti možda i za ljude. U ponekom trenutku njezina izvedba, vrlo blago, podsjeća na elemente iz legendarnog Chaplinovog filma Moderna vremena (1936.). Kao najuzbudljiviji dio izvedbe ističe se lijeno-samozadovoljni duet, gotovo nepokretnog plesa na stolcima uz Presleyevu Suspicious Minds (1968.), što je publika popratila glasnim smijehom. U ovoj je sceni istaknut kontrast između opuštajućeg ljudskog hedonizma tople Ive Ivančice Horvat i postojanosti u održavanju mehanike kretanja emocionalno neangažirane Petre Valentić. Svaka za sebe izvodi svoj solo sjedeći na stolcu ravne poput igle u zahtjevnom polu-ležećem položaju. Solo (Petra Valentić) s VR naočalama, čiji vizualni sadržaj ne vidimo, najplošnije je postavljen, pratimo ga izvana kao promatrači neke krnje, doživljajno nerazvijene odnosno uskraćene senzacije. Iz ritma cjeline nije posve lako povezati taj prizor s nekom svrhom, koju bi trebao ispuniti, osim simulacije prostora iz koje bi UI mogla prikupiti iskustva o toj dimenziji. Svojevrsni kritički komentar o varijantama sapiens ex machina („roboto-ljudi“ ili „ljudo-strojeva“) usidren je u motivu robotskog usisavača, koji izvođačici donosi cvijeće nakon nastupa, netom prije no što Umjetna inteligencija dovršava izvedbu pričom za laku noć.
Ostvarena više u duhu rascjepkanog, komentatorskog ukazivanja no razvijena u finesama teme, predstava ipak ne iznalazi cjelovitu snagu doživljaja, koja se s ovim timom svakako mogla izraziti kroz dosljednije proveden humor. Ovako je taj ton više dotaknut no ucijepljen u smisao. Jest, tematizira se započet evolucijski proces koji nije lako sagledati jer se dinamično tek zahuktao. „Činjenica da nemam tijelo, empatiju, emocije, moralne vrijednosti iskustvo trenutačna je i ne možemo sa sigurnošću tvrditi da za koje desetljeće neću sve to imati…“, rečenica je preuzeta iz najave, kojom se dijelom može opravdati nepreciznost iskazane poruke. No otvorenost stava nije isto što i konceptualna neopredijeljenost u iskazu poetičkih postavki rada. Nažalost, u ovoj suradnji ljudskih i umjetnih inteligibilnih resursa ostaju nedotaknuta neka osjetilno važna pitanja što znači stvarati?, u čemu je bit kreacije?, zašto ljudi imaju volju za stvaranjem značenja?...Možda u tome treba tražiti kritički smisao ovog suradničkog posla.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. studenoga 2023.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 4. studenoga 2023.)
Evolucija uma
ideja Katarina Đurđević
autori i izvođači: Petra Valentić (ZPA), Iva-Ivančica Horvat / Katarina Đurđević, Robert Nappholz, Roby 2
glazba Robert Nappholz, umjetnička suradnica Adrijana Barbarić Pevek, kostimografija i scenografija autorski tim, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, stručni konzultant za UI Drvoseča
produkcija Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS, koprodukcija Zagrebački plesni centar
financijska potpora: Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklada Kultura Nova
Piše:

Fučkan