Vizualna bilješka kretanja tijela
Novi horizonti, autorica Martina Nevistić Vukobrat
-
Plesni film Novi horizonti, premijerno predstavljen ovog ljeta u trešnjevačkom Kunstcaffeu, novi je rad autorice Martine Nevistić Vukobrat, poznate po eksperimentiranju s percepcijom prostora, pokreta i slike u tom mediju. Kratki film u trajanju od 8,16', slijedi nakon njezine prošlogodišnje produkcije Neon: In Between te nastavlja niz u kojemu su neki radovi poput Pulsara (UPPU PULS, 2019.) ili videa Apollonian (O.N.E., 2016.), zapaženi kao konceptualno uspješne, sažete forme. I ovaj je rad na tom tragu, odiše analizom fizikalnih aspekata tjelesnosti i prijedlozima vizualnih koncepcija, koje iz njih proizlaze.
Naslovnu množinu, Novi horizonti argumentiraju trodijelnom strukturom, sačinjenom od tri različita koncepta prostorne iluzije. Temeljna ideja ovog rada upravo je u eksperimentu, istraživanju iluzornosti kamere u perceptivnoj medijaciji, o čemu je i sama autorica govorila u jednom ranijem intervjuu: „Ako uzmemo kazališni crni box kao okvir gledanja i zamijenimo ga s okvirom kamere, dobiva se na nekoj drugoj optici gledanja, i pridavanju većeg značenja baš tome što želimo da gledatelj zapazi. Video prikaz, film, daje nam tu iluzornost blizine i povećava detalje tog prikaza specifičnog senzibiliteta. Film je na neki način trik i pruža različite montažne mogućnosti koji pospješuju iluziju.“ (vidi ovdje). U najavi Novih horizonata autorica također ističe kako nastoji promišljati nove mogućnosti gledanja.
Tijelo je u filmu smješteno u izvrnute perceptualne uvjete, koji proizvode obrate i proturječe iskustvenom znanju promatrača o fizičkoj orijentaciji u prostoru. Prvi dio sačinjen je od jednog kadra u trajanju 2,15 minute. Statični total šumskog pejzaža uz šum sipke kiše s istaknutim grafizmom stabala, utopljenima u jednoliku zelen, vizualno stvara mirnu sliku sugerirane plošnosti, na neki način neprobojne. Postupkom preklapanja u ovaj se prizor uvlači multiplicirana vizualna bilješka kretanja tijela, ali izblijedjela te se mnogostruka pojava tijela poput mekanih tračaka magle ritmički protežu između stabala. Nit kretanja s desna na lijevo, a zatim obrnutim smjerom odmata se gibljivo poput shematske krivulje vala i na rubu neprimjetnosti ipak nastoji dubinski ispuniti cijeli prostor. Percepcija odnosa između volumena i plohe je nestabilna, a treća dimenzija doista se vidi drugačije. Baš zato što je pokret premješten iz sadržajnog u strukturalni rakurs trajanja slike, kretanje postaje događaj pokretljivosti njene teksture. Vizualna granularnost ima velik utjecaj na percepciju vremena. Unatoč nepomičnosti kamere i trajnosti jednog kadra, vrijeme zadobiva karakter rascjepkanog trajanja, rasipa se u sitne faze iz čega proizlazi i mogućnost idejne simbolizacije – vremešnost ljudskog dotrajavanja konfrontirano je s izdržljivom nepromjenjivošću pejzažne scenografije.
Drugi dio započinje neskladom preklopljenih zvukova – kiše i zvonke jeke koraka, čime se stvara sugestija proturječnih prostornosti, istovremeno eksterijera i interijera. Zatim smo suočeni sa statičnim kadrom osobnog prostora plesačice (Petra Valentić), oblikovanog pokretima unutar njezine kinesfere. Pratimo tek polufiguru, čija pozicija kadru daje jak osjećaj središta, ali ne na način euklidovske perspektive, nego bliže rotacijskom shematizmu kazaljki sata ili ruže vjetrova. Pokreti i povremena udvajanja njezinog lika ritmički interferiraju sa zvučnom matricom. Vizualni sloj samo produbljuje percepciju pomaka, jer u slici nema ničega što bi uvjetovalo bit koraka – niti tla, niti čvrste podloge. Postupno dolazi do promjene u ritmu montažnim postupkom, u kojemu rezovi postaju sve duži, a kadrovi sve kraći; time se vrijeme pokreta istiskuje i usporava i isprepliće odnos između unutarnjeg i vanjskog.
U trećem se dijelu manipulira s percepcijom odnosa između čvrstoće i trodimenzionalnosti tijela u kontrastu s ruševnom pikseliziranom strukturom slike, koja puca pred naletima pokreta. Ponavlja se total šumskog pejzaža, no sada u pojačanim, živim kontrastima svježe zelene i ružičaste boje, oplođen dizajnerskim manipulacijama. Ponavlja se i načelo istaknutog odnosa pozadine i plitkog prvog plana, dakle istisnutog objektivnog prostora kao i granularnost, istaknuta ne samo u pikseliziranoj teksuri pozadine nego i u bijelom šumu zvučnog sloja sastavljenog od gustih krckanja i prekida.
U prvom dijelu triptiha vidimo gotovo plošnu sliku napunjenu vremenom koje sa sobom nosi tjelesni pokret. U drugom je prikazana ćelija osobnog prostora napunjena tjelesnom prisutnošću, dvosmislene orijentacije i pomiješane semantike ne samo gravitacijskih odnosa: što je gore, a što dolje, nego i odnosa unutarnjeg (što je prikazano) i vanjskog (što uvjetuje prikazivanje). U trećem dijelu čvrsto, trodimenzionalno tijelo postavljeno je u dubioznu perspektivu i prostorni odnos s grafikom pikselizirane pozadine. Film donosi tri shematski postavljene perceptualne vježbe. Njima su predočene ideje u kojima se razlaže vidljivost transformacije zadanih postavki prostornosti, i razvoj onog prostora koji tijelo oblikuje samostalno, kretanjem. Zbog istaknutog konceptualnog karaktera, rad doista više djeluje kao svojevrsna polemika o razmatranju modaliteta tijela i prostora kroz artikulaciju pokreta. Filmu se ovdje ne prilazi s ciljem afirmacije medijalnih svojstava samostalne umjetničke forme, nego kao sredstvu eksperimentalnog oblikovanja novih vizualnih situacija u kojima se odvija izvedbenost tijela. U tome smislu, ovo je doista prvenstveno plesni film posvećen razradi percepcije plesa.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2023.
Novi horizonti
autorica Martina Nevistić Vukobrat
koreografija i izvedba: Petra Chelfi, Petra Valentić, Martina Nevistić Vukobrat
dramaturška podrška Nina Bajsić, snimanje Luka Matić, montaža Sara Gregorić, dizajn zvuka Frano Homen, vizualno oblikovanje Luna Malekova, organizacija Petra Valentić, Nina Križan
produkcija UPPU PULS 2023.
Podržano sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
Piše:
Fučkan