Graces je interaktivna, duhovita predstava, moglo bi se reći i performans, koji u dinamičnom izvođačkom tempu kombinira elemente suvremenog plesa, mimskog teatra i klaunerije. Radi se o predstavi kojoj je vrlo teško naći zamjerku, ukratko – o pravom izvedbenom osvježenju. Autorica Silvia Gribaudi je talijanska koreografkinja i performerica koja već desetak godina radi na propitivanju rodnih stereotipa, muških i ženskih identiteta, klišeja tijela i koncepta virtuoznosti u plesu i svakodnevnom životu. Tako i u Gracijama izlaže ljepotu nesavršenosti ljudskog tijela, ali još i puno više i neposrednije, raspliće društvene kategorije i odnose, stavljajući ih pred sud naših iskustava. Nadahnuta skulpturom Tri gracije (Antonio Canova 1812.-1817.), Graces predstavlja Zeusove kćeri, Eufrozinu, Aglaju i Taliju (sjaj, radost i blagostanje) kroz tri muška izvođača (Siro Guglielmi, Matteo Marchesi i Andrea Rampazzo) koji zajedno s autoricom traže nova značenja riječi milost, brišući granice plesa, kazališta i izvedbenih umjetnosti.
Silvia Gribaudi ishodišnu točku performansa pronalazi u skulpturi Tri gracije, ali, prilično apsurdno, to čini s četiri izvođača, gradeći tako višak u formaciji koji izaziva smijeh zbog ispadanja. Doživljaj je sličan onome kada čovjek svjedoči pripovijedanju kojemu dobro znade ishod i poantu (možda ih je već negdje i čuo), kada mu je apsolutno sve u priči poznato i jasno (čak i dinamika kojom se priča razvija), a svejedno, po svršetku, biva nemoćnim izbjeći brisanje suza od smijeha. Uz plesnu formu očekuje se određena estetika kako plesne izvedbe, tako i fizičke skladnosti plesača. Ovom predstavom razbijaju se uobičajene etikete i nametnute norme ljepote. Silvia Gribaudi sjajno i s humorom podcrtava osobne slabosti izvođača koji bi se zbog fizičkih predispozicija možda trebali osjećati neadekvatnim protagonistima, inhibiranim za lijepu umjetnost.
U učestalim koreografskim ponavljanjima koja čine izvedbenu okosnicu predstave, izvođači ispadaju i griješe, ali ulažu silan trud koji pomiče fokus s ujednačenosti koreografije, na njihovo zalaganje, napor i predanost. Međutim, i to što čine (a čini se iskrenim), opet izlažu principu (auto)ironije, stalnim traženjem odobravanja i bodrenja („Hvala vam!“, „Vi imate moć!“', „Prekrasni ste!“, „Sjajno!“). Traže gracioznost kroz cijelu predstavu, koja im, čini se, neprestano bježi i izmiče, sve do samoga kraja kada njihova slobodna tijela, nesputana trenjem, kližu po vodom natopljenoj pozornici, uz Sing, Sing, Sing orkestraciju. U tom smislu, probijanje četvrtog zida humorom i interakcijom s publikom ne djeluje neugodno, dapače, izvedeno vrlo prirodno i neposredno. Silvia Gribaudi ima ulogu klauna, medijatora publike i izvedenog, koji otkriva sve njezine i naše predrasude, rekonstruirajući ih poznatim baletnim slikama i tipičnim pokretima suvremenog plesa.
Autoironija kojom autorica, poput kakvog dirigenta, vodi cijeli akt varijacijom teksta, plesa, komičnih gegova i opernih dionica, konstantnim poticanjem publike na sudjelovanje (aplaudiranjem, pjevušenjem, odgovaranjem na pitanja), prokazala je svu nemoć i komplekse glavnih aktera, a onda i onih koji aktu svjedoče. U osnovi je akta provokacija, a u biti kritika, koja propituje društvene, kazališne i izvedbene dogme. Sve u svemu, nakon pogledane predstave publika je kazalište napuštala nasmijana, osnažena, puna dojmova i oslobođena imperativnog standarda ljepote, bar za tu večer.
© Martina Hrlić Rogić, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2023.
