Razvoj urbaniteta kroz sudjelovanje
Haustor-galerija LiberSPACE
-
Svodeći bilancu kulturnih vrijednosti na izvedbenoj sceni protekle godine, valja spomenuti i ponovo programsko buđenje nepretencioznog izložbenog prostora Haustor-galerije LiberSPACE u haustoru Jurišićeve 7, u samom srcu Zagreba. Nakon poduže, višegodišnje pauze, galerija je otvorila haustor publici početkom listopada s multimedijskim projektom naziva jationonaonomivioni petnaestero mladih autora, studenata zagrebačke ADU (Ida Antunović, Mateo Babić, Izidor Bistrović, Jana Božić, Marina Brajdić, Emma Grgurić, Matilda Hrastić, Margareta Ivoš, Ivona Mezulić, Sven Mrkonjić, Jurica Nikolić, Marija Pehar, Karla Sadan i Jan Samek). Projekt se razvijao kao procesualna instalacija kroz nekoliko tjedana u fazama izgradnje različitih slojeva, od likovnog, preko videa do izvedbenog formata, specifično prilagođenog Haustor-galeriji. Međutim ovo nije tekst posvećen isključivo najnovijem projektu galerije, već galerijskom minulom radu i prethodnim realizacijama zbog kojih ovosezonsko otvaranje pobuđuje očekivanja.
Pokrenuta prije više od deset godina na inicijativu likovne umjetnice Tonke Maleković s ciljem ostvarivanja jednostavnih umjetničkih gesti i izražavanja u prijelaznom području vizualnih i izvedbenih praksi, galerija je unatoč živahnom programu akcija i intervencija nakon tri sezone utihnula. Kroz niskobudžetne umjetničke intervencije nešto duže od dvije godine aktivnosti gradila je atmosferu opuštenog okupljanja – genius loci Plesnog studija Liberdance u suradnji s kojim je i pokrenuta. O ishodišnom impulsu nastanka galerije Tonka Maleković govori: „Pokretanje haustor-galerije bio je zapravo moj umjetnički odgovor na poziv Rajka Pavlića da realiziram neki rad u Liberdanceu, posebice stoga što sam se i u više prethodnih radova bavila rastvaranjem uloge autora i demokratizacijom umjetničkog procesa. Kao umjetnica, vidjela sam taj neugledni prostor kako se transformira i uvijek vraća u prvotno stanje, i mislila sam da bi bilo super uključiti razne umjetničke pozicije u te transformacije. U tom početnom momentu nismo znali da će to prerasti u nešto dugoročnije i nismo pretendirali na javna sredstva, nego smo ulagali vlastita sredstva i vrijeme, sagledavajući to kao našu kratkoročniju privatnu suradnju.“
Događanja i site-specific intervencije ostvareni u rukavcu običnog, i prije potresa već zapuštenog gradskog haustora kakvih u gradu ima napretek, kroz pozivna gostovanja ili natječajne realizacije tijekom razdoblja od 2012. do 2014. godine, činili su smislenim sitne znakove života, poput performansa ostavljanja otiska dahom na staklu (prerano preminulog) Marijana Crtalića uprizorenom povodom otvorenja galerije (Naj ti poljub nariše ustnice, 2012.). Više ili manje materijalni ili trajni radovi, ponekad tek diskretni pomaci u percepciji svakodnevnog ili akcije poput čitanja poezije pozivali su sve koji su se taj čas zatekli u blizini na uključivanje: susjede, slučajne ili namjerne prolaznike, time se samosvjesno nastavljajući na početke haustorskih okupljanja pionira konceptualne umjetnosti u nas, početkom sedamdesetih na adresi Frankopanska 2a.
Zaobilaženje materijalne komponente djela, naglasci na kratkotrajnosti čvrstih oblika i intenzitetu suigre, izmicanje mogućnostima birokratizacije i monetizacije vrijednosti umjetničkog rada, isticanje mogućnosti spontane kreativne suradnje i pravo umjetnika na simboličnu naknadu za rad, neki su od temeljnih principa galerijske vizije, čime je u jednakoj mjeri privukla domaće i međunarodne umjetnike, proširujući radijus striktno lokalnog utjecaja (2012. su izlagali Marijan Crtalić, Aleksandar Bede, Tatiana Villani i Lucie Micikova; 2013. su u programu sudjelovali Goran Ristić, Petar Popijač, Alex Edwards, Aleksandar Hut Kono, Martina Miholić i Ana Horvat; 2014. su izlagali Tanja Vujasinović, Nina Frgić Omerzo, tandem Katerina Duda i Roko Crnić, Lina Rica i Boštjan Čadež te Dora Đurkesac).
Tonka Maleković nastavlja: „Bila sam jako motivirana vidjeti kako iz zapravo neatraktivnih uvjeta, etablirati mjesto za proizvodnju simboličkog odnosno kulturnog sadržaja. I do koje je to mjere uopće moguće. I bio je jako uspješan i zanimljiv proces pa smo nekako spontano nastavili. Također, želja je bila kroz oskudnost uvjeta potaknuti umjetnike na propitkivanje uvjeta rada i osvijestiti koliko se u takvim uvjetima žele i mogu angažirati. Podržavali su se jednako radovi poput minimalnih gesti do zahtjevnijih višednevnih projekata, ako su umjetnici tako odlučili, sve za simboličnu financijsku naknadu koju je tada osiguravao Rajko. U nekom trenu smo shvatili da je prostor postao donekle etabliran te da želimo nastaviti, ali da je velik angažman i da nam treba financijska potpora, kako bismo svima omogućili bolje uvjete rada. Međutim te godine, kad smo prvi put tražili javna sredstva, nisu nam odobrena. To je bio jedan razlog obustave. Drugi razlog bio je moj boravak izvan Hrvatske.“
Prisjetimo se nekih od načina kojima su prostorno-specifične intervencije različitih umjetnika pridonosile oživljavanju ili osvještavanju konteksta pripadnosti urbanom tkivu pokretljive, nomadske zajednice okupljene oko galerije. Rekreiranje simboličke forme iz nevidljive prošlosti grada, bila je namjera novosadskog arhitekta i urbanista Aleksandra Bedea, jednog od autora u prvoj sezoni galerije koji je od nađenih materijala formirao uspomenu (ili možda ipak efemerni spomenik) na tijek davnog potoka, što je razdvajajući nekadašnje blizanačke rivale Kaptol i Gradec, tekao upravo kroz urbani blok haustora u Jurišićevoj 7. Ana Horvat u akciji Što ima za večeru? (2013.) svojoj publici pripremila je jelo od donesenih namirnica kojima je publika pridonijela, otjelovljujući „slasnu i mirisnu alegoriju umjetničkog procesa“, odnosno nepredvidljive moći uzajamnosti ili sudjelovanja iz koje nastaje djelo kao kolektivni čin pridavanja značenja situaciji. Na tragu društvenog angažmana u duhu ironije, a shodno opasnostima koje vrebaju iz haustora, Martina Miholić je pod nazivom Chicks2Fishes – riblji udarci i druge tehnike samoobrane za mračne prostore predstavila D.I.Y. vodič za samoobranu uz upečatljivu akciju demonstriranja tehnika samoobrane u suradnji s Centrom Krav Maga.
U ekološkom ključu, varaždinski kipar Petar Popijač mogućnost efemerne umjetničke forme vidio je u suodnosu dviju vremenitosti, ljudske i biljne prirode, čitajući sporo trajanje mahovine na krovu kao skulpturu u pokretu, čije je kretanje izvan mogućnosti ljudske percpecije ili plesne ponovljivosti. Popijač je i sam jasno artikulirao prepoznavanje komplementarnosti vremenskih dimenzija: „...Kretanje mahovine je mnogo sporije od plesa. Mirnoća mahovine je trajnija od mirnoće ljudskog tijela. Ovdje oni egzistiraju zajedno na malom prostoru. Likovnim jezikom želim povezati statičnu i pokretne forme u materijalu/mediju na koji nailazim u samom haustoru. Plesni treninzi prolaze, a mahovina u haustoru ostaje. I tako iz dana u dan.“
U trećoj sezoni djelovanja galerije, radovi su postali producentski zahtjevniji, iako i dalje rubno materijalni. Nina Frgić Omerzo poslužila se suptilnom gestom kolorističkog zapunjavanja betonskih pukotina CMYK bojama u intervenciji duhovitog naziva Kućni red i hitne intervencije, kojom je aludirala na fotošopiranje, puko grafičko uljepšavanje dotrajalog urbanog hardvera. Umjetnički tandem Katerina Duda i Roko Crnić tekstualnim prostorno-specifičnim radovima i audio-intervencijom Prepričavanja prebirali su po nasumičnosti memorije i zrncima urbanih prizora kroz subjektivne komentare i naracije o privatnim vizurama i slučajnim susretima u javnom prostoru. Tanja Vujasinović, autorica prve audio-instalacije izvedene za galeriju, nazivom svoga rada Haustor nije tiho mjesto iznijela je konstataciju koja paradigmatski sumira potencijalnu životnost ovog mjesta.
Dobra je vijest da Haustor – galerija LiberSPACE – prostor za provociranje prolazne forme nastavlja s aktivnošću, kao alternativni prostor izlaganja i okupljanja, uopće namijenjen kolektivnom uranjanju u dublja perceptivna iskustva na sjecištu gradske vreve, memorije i efemernosti života. Maleković optimistično najavljuje: „U 2023. i 2024. projekt je prepoznat na natječajima javnog financiranja i to nas je potaklo da reaktiviramo galeriju. Konceptualni okvir ostaje isti, ali idemo prema tome da u budućem programu bude više susreta i razgovora, jer je to jedan od ciljeva – razvoj urbaniteta kroz sudjelovanje. Bavit ćemo se fenomenologijom tijela, odnosima tijela i prostora, proizvodnjom prostora, izvedbom prostora, problematiziranjem lokaliteta (centra) grada između gentrifikacije i urušavanja, detektiranjem i generiranjem zajednice unutar takvog konteksta. Haustor-galerija nije tu da bude mjesto reprezentacije već mjesto boravka, razgovora, refleksije, a krajnji cilj ili jedan od ciljeva je stvaranje mjesta kroz simbolički sadržaj.“
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 8. siječnja 2024.
Piše:
Jasmina Fučkan