Plesna scena.hr

Mladić iz Langova filma

Sjećanje: Ivan Faktor (Crnac, 1953. – Osijek, 2023.)

• Ništa više i tužnije ne podsjeća na smrt, onu samo našu, nego to obilje života u jednome jedinome grmu bazge uz koji smo, jednom davno, udahnuli taj večernji zrak.
  Delimir Rešicki, Pustara 
  
  Ivan Faktor, medijski i eksperimentalno-filmski umjetnik, pokretač je osječke performerske scene i prvi kustos Performance Art Festivala (2001-2005), zahvaljujući kojem se Osijek našao na kulturnoj mapi gradova festivala performansa. Faktorovi umjetnički počeci potječu od sredine 1970-ih godina kada se počeo baviti eksperimentalnim filmom. Prve filmske radove: Papirnata gozba i Zlatno tele 2 snima 1975. godine, kako o njemu biografski dokumentira Mladen Lučić u monografiji Ivan Faktor: Fritz Lang und ich : 1994.-2004. (HAZU i Gliptoteka Zagreb 2004.) Njegov prvi performans Lopte iz 1979. godine, izveden je na današnjem Trgu Ante Starčevića u Osijeku. Bila je to Faktorova posveta nogometu, prilikom koje je običan objekt – loptu stavio u art-kontekst. Posložio je lopte u obliku pravokutnika, nakon čega ih je jednu po jednu udarao nogom u zrak, a prolaznici, namjernici, bi ih lovili i uzimali.
  
  U svojim performansima, koje nikad nije ponavljao, Ivan Faktor kao epicentralne prostorno-vremenske točke koristi Osijek, igranofilmsku strukturu opusa Fritza Langa i Domovinski rat. Ulazak u devedesete, početak rata u Hrvatskoj, situacija Osijeka u ratnom okruženju te svakodnevno granatiranje punih devet mjeseci umjetniku je rastvorilo neminovni paralelizam te ratne izglobljene svakodnevice sa situacijama u Langovim filmovima, a posebice s prvim Langovim zvučnim filmom M s podnaslovom Eine Stadt sucht einen Mörder iz 1931. godine. Faktor je tih ratnih dana, kada je u Osijeku „ostalo deset do petnaest posto stanovnika“, hodao i snimao pločnike, zabilježivši ih u devet fotografija pod nazivom Eine Stadt sucht einen Mörder 1931–1991. Performans-instalaciju Osijek, Eine Stadt sucht einen Mörder (tramvajska linija Višnjevac – Zeleno polje, Ljeto mladih 96, Osijek 1996) umjetnik realizira kao vožnju tramvajem krugom (elipsom) „Remiza – Višnjevac – Zeleno Polje – Remiza“ u Osijeku od 23 do 24 sata, sa zvučnom kulisom – koju čine montaža zvuka s prozora umjetnikova stana u Osijeku 1991. godine i iz filma M Fritza Langa, a koja se emitira zvučnicima postavljenima u otvorena vrata tramvaja. Kako se jednom prigodom prisjetio: „Tijekom vožnje loop projekcija špice – naslova (slovo M) istoimenog filma Fritza Langa (1931). Slovo M je znak kojim progonitelji označavaju ubojicu radi lakšeg praćenja. Film se projicira na zgrade, drveće, travu, ograde, asfalt, izloge, slučajne prolaznike, na sve površine tijekom vožnje.“ (usp. Ivan Faktor: Prvi program. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2010.).
  
  U multimedijskoj instalaciji-performansu Fritz Lang und Ich iz 1994. godine, izvedenom u osječkoj Galeriji CM (Galerija SKUC), Ivan Faktor uvodi odjevnu, siromašnu ikonografiju osječke beskućnice Ane Šebalj, koja je označena crnim mantilom na nagom tijelu, sandalama, rukavicama i vunenom kapom navučenom preko očiju, i to u svim godišnjim dobima. Riječ je o štićenici nekog doma koja je povremeno, prema pričanjima i viđenjima, znala prespavati na groblju. Prema nekim kazivanjima i sjećanjima uputila se prugom od Osijeka prema tada okupiranom dijelu Hrvatske, a na tzv. ničijoj zemlji ranili su je srpski vojnici. To je mentalno putešestvije zaokružila boravkom u vukovarskoj bolnici, a nakon nekog vremena unproforci je vraćaju u polazišni i vjerojatno rodni Osijek. Tom je snažnom ikonografijom beskućništva, ne-mjesta Ivan Faktor u svojim performansima, započevši od 1994. godine, označio distopiju vlastitoga ratnog prostora i vremena. Ili umjetnikovim riječima: „Sastavni dio rada je temperatura u galeriji (oko 45ºC) i zimska odjeća koju nosim (vunena kapa i dugi mantil). Ova odjeća je posveta jednoj beskućnici u Osijeku, koja je u istoj (zimskoj) odjeći tijekom cijele godine.“
  
  Za razliku od te realne duševne patnje, Ivan Faktor u svjetove svojih performansa uvodi i krabulju imaginarnoga lika pod imenom Johnny. Kako je istaknuo Željko Jerman, prvi put Johnnyja Ivan Faktor izvedbeno uvodi 1999. godine na zagrebačkom Cvjetnom trgu, završivši izvedbu u zagrebačkom Studiju Josip Račić na otvorenju svoje samostalne izložbe Johnny, wenn du Geburtstag hast (1999). U tom performansu, koji nastaje kao izvedbeni esej o jednoj sekvenci iz Langova nijemog filma Umorna smrt (1921), prvi put lik iz 1994. godine, iz multimedijske instalacije-performansa Fritz Lang und Ich, dobiva ime, a riječ je o mladiću iz Langova nijemoga filma Der müde Tod iz 1921. Naslov performansa naslov je pjesme koju izvodi Marlene Dietrich. Navedeni je performans dijadno koncipiran, a time je i izvedbeni prostor binomno strukturiran: vanjski (hodanje po Cvjetnom trgu od pizzerije Zadar na Cvjetnom trgu, pokraj kina Zagreb, do Studija Josip Račić) i unutarnji, galerijski gdje Ivan Faktor pleše oproštajni ples na šlager Marlene Dietrich. Odjeven u ikonografiju beskućništva spomenute štićenice Ivan Faktor preuzima unutarnje prostore, prostor traume osječke beskućnice, poznatog ali nedokumentiranog identiteta, njezin način hoda – polagano hodanje i priljubljivanje uz pojedine točke grada (fasada, klupa, izlog), nakon čega se izvedba translatira u galerijski prostor gdje umjetnik pleše oproštajni ples na šlager Marlene Dietrich.
  
  Performansima koji prate igranofilmsku strukturu, i to uglavnom Langovih filmova kojima translatira sudbinu ratnoga Osijeka, Ivan Faktor svjedoči, poslužimo se određenjem prostora, teritorija, kako ga je atribuirala Vera Horvat-Pintarić, da je teritorij sudbina. Navedeni je traumatični scenarij ikonografije beskućništva, ne-mjesta Ivan Faktor upotrijebio primjerice i u zvučnoj instalaciji i performansu Alergija u rovinjskoj Galeriji Sv. Toma 2003. godine. U video dokumentaciji performansa Alergija „nepomično Faktorovo tijelo u crnome kaputu, s kapom, na kamenome podu na trenutak oživljuje, jedva primjetnim pomakom prsta", kako je to zabilježila Ana-Marija Koljanin. Zvučna instalacija bilježi dva zvuka – zvuk autorova alergijskog kašljanja koji svjedoči o stanju gotovo gušenja i zvuk pjesme Marlene Dietrich Ich hab' noch eines Koffer in Berlin. Recikliranje filmskog opusa Fritza Langa u Faktorovim radovima, a na primjeru Alergije, Leonida Kovač, umjetnikova najdosljednija interpretatorica, dešifrira podsjećajući da u videoinstalaciji i performansu Fritz Lang und Ich (1994) umjetnik koristi projekciju određenih kadrova iz Langova film Ranč prokletih, u kojemu glavnu ulogu ima Marlene Dietrich, a jedan od likova, čije ime navedena filmska i glazbena diva izgovora, jest Jess Factor, ime koje podsjeća na samo Faktorovo prezime.
  
  Ime i djelo Ivana Faktora ostaje upisano u svim enciklopedijama vizualne kulture, a posebno je bitno za sve slavonske reference. Muzej likovne umjetnosti u Osijeku 2015. i 2016. godine otkupio je dva umjetnikova rada: Slavonski nadgrobni spomenik (1993/1994), posvećen Domovinskom ratu, i Kangaroo Court iz 2005. godine, veliku fotografija od 4 metra koja esejizira Langov film M – Eine Stadt sucht einen Mörder, trajnu art-opsesiju Ivana Faktora.
  
  Autobiografska referenca: Studio Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 1994. godina. Izložba Slavonski nadgrobni spomenik: sjećam se dolaska svih Faktorovih prijatelja/ica iz Osijeka na izložbu. Instalacija: dva zida – fotografije u boji, motivi polja suncokreta i motivi ratnog zgarišta, slavonski suncokreti u tmini, na podu galerije 35 spaljenih televizora. Strah, slavonska melankolija, Faktorovo dobroćudno lice „Djeda Mraza“ i Rešicki sa svojom Saturnovom melankolijom. Zvao ga je Ivan The Factory…
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 9. siječnja 2024.

Piše:

Suzana
Marjanić